Umjetnost je poopćavanje vlastitog slučaja – rekao je Pavao Pavličić u svom Rukoljubu u dijelu gdje piše pismo Mariji Jurić Zagorki, to je rekla i Maša Gredešić u pogovoru izdanja Kamena na cesti iz 2008. a Marija Jurić Zagorka izvela u spomenutom djelu.
Kamen na cesti izlazio je od 1932. do 1934. u Ženskom listu pod nazivom „Na cesti. Roman jedne spisateljice“ te 1936. kao „Na mučilištu“ u Hrvatskom dnevniku kao roman u nastavcima, Zagorki svojstvenoj formi. Par godina kasnije, 1938. tiskan je kao samostalna knjiga. On je feministički roman koji se ponajprije bavi brakom i položajem žena u društvu. Spomenuta Maša Gredešić zaključuje da je ovaj roman raskid s raspletima iz ljubića pa brak više nije cilj ovoj heroini, baš naprotiv, tu nema ljubavnih pustolovina ni uzbudljivih osvajanja. Ovdje se radi o samostalnosti i vlastitom radu što Zagorkino dotadašnje čitateljstvo ne očekuje i po čemu je Kamen na cesti drugačiji od njenih ostalih djela iako se i tamo može naći ponešto feminizma. Dakako, i ovdje se osjeti vrlo snažna politička nota.
Knjiga je napisana u trećem licu ali pripovjedač nije sveznajući već na sve gleda iz Mirjanine perspektive. Autobiografski elementi romana shvaćaju se vrlo ozbiljno pa ih je čak Stanko Lasić s velikim pouzdanjem u njihovu točnost uptrijebio u pisanju Zagorkine biografije. Ipak, neki dijelovi Kamena na cesti jesu očite fikcije, primjerice njeno ime, samoubojstvom kojim knjiga završava te zaduživanje braće na Mirjanin račun. Isto tako, u drugom dijelu nedostaju mnogi bitni podaci koji su zapravo vrlo važni za biografsko djelo. Najveći dio romana napisan je u prezentu što je doprinjelo dodatnom zbližavanju lika i pripovjedača. U pripovijedanje su, kako je radnja odmicala, umetani dijelovi Mirjaninog dnevnika te njeni unutarnji monolozi.
Kako smo se sa sadržajem imali priliku podrobno upoznati u proteklih nekoliko tjedana, vrijeme je da kažemo i nešto o likovima ovog romana te kako su se oni doticali Mirjaninog života. Krenut ćemo od njene obitelji, najprije majke koja je imala daleko najveći utjecaj a i moć nad Mirjanom, zatim ćemo reći par riječi i o njenom ocu i braći te o njenim malobrojnim ali iskrenim prijateljima, služinčadi i mađarskoj „obitelji“.
Jelena Grgić je, jednostavno rečeno, bila pokvarena (tu je riječ obožavala) žena. Bila je loša majka, loša supruga, loša gospodarica. Beskrajno sebična, histerična te sklona samozavaravanju, izmišljanju i okrivljavanju drugih za svoje nesreće. Pred sam kraj knjige Mirjana je pokušala shvatiti ponašanje svoje majke te je nakon susreta sa stručnom literaturom zaključila da je njena majka zapravo bila bolesna. Bolesna ili ne, činila je grozne, po mom sudu čak i neoprostive stvari. Možda uistinu nije mogla protiv sebe same te je možda i sama žrtva no zlo koje su drugi pretrpjeli zbog nje i po kvantiteti i kvaliteti vrlo vjerojatno nadmašuje njene patnje. Zasigurno nije bilo lako biti žena početkom 20. stoljeća. Još je teže bilo biti žensko dijete koje će izrasti u nadarenu ženu, po svemu ispred svog vremena i svijesnu ograničenja koja su joj nametnuta zbog spola.
Njene odgojne metode svodile su se na nasilje: fizičko i psihičko. Kad zbrojimo što je sve Mirjana pored nje pretrpila, možemo se s pravom čuditi kako je to uopće uspjela preživjeti te izrasti u odlučnu, hrabru i nepokolebivu ženu. Bilo je tu vezanja za stablo, teških batina, nebrige, ucjena, manipulacija, zagorčavanju života, uvreda… Ni traga ljubavi, topline, podrške. Obzirom na društveno-povijesne okolnosti još se i mogu razumjeti ambicije koje se svode na kuhaču i muža ali teško da se može razumjeti (i opravdati) potpuna neravnodušnost prema djetetu koje leži na samrtnoj postelji (situacija kad se Mirajan razboljela u samostanu a majka joj se tek nakon ozdravljenje javila s viješću kako je njoj loše te da su za vrijeme njene bolesti bili usred selidbe pa im je svima bilo mimo ruke obratiti pozornost na Mirjanin život na izmaku).
Ona je bila lijepa žene (toliko lijepa da se mogla udati čak i bez miraza, kako se jednom Mirjani pohvalila). Ipak, u četvrtoj trudnoći muž se počeo udaljavati od nje što ona jako teško podnosi. To je bio početak njihova razdvajanja i pakla u kojem će se obitelj naći a gospođa Grgić za sve je krivila novorođeno dijete. Tu je djevojčicu mrzila kao ništa na svijetu (dakle, imamo posla s majkom koja mrzi svoje vlastito dijete). Ni za sinove nije naročito marila, smatrala je da su oni očeva briga. Jedino stvorenje koje joj je bilo priraslo srcu bila je njena mala, bistra i radoznala Mirjana. Ipak, ljubav joj ni jednog trena nije stala na put da joj opali pljusku, uvrijedi je, okrene protiv oca ili je postavi za njegova špijuna, ogluši se na ijednu njenu željicu ili molbu.
Mirjana je sve to šutke trpila i ni malo nije prestala voljeti majku, držeći jo stranu i okrivljujući oca više nego što je trebala. Koliko je njenu majku zasljepljivala mržnja toliko je Mirjanu zaslijepila ljubav. Zapravo, normalan je tijek stvari da se djevojčica odgoji na taj način tj. da bude poslušna, da se ne suprotstavlja roditeljima (Mirjana poglavito majci pod čijim je utjecajem najviše i bila), škola među časnim sestrama koje su ju učile da prašta a vjera u Boga da bude još strpljivija, poniznija i navikla na patnički život. Iz današnje se perspektive možemo pitati zašto se Mirjana nije oduprla (prije) no treba uzeti u obzir da se ona udala praktički dok je još bila dijete te da je do 18 godine preživjela više nego što netko preživi sa 60. U svemu tomu, ona se pokazala vrlo hrabra i izdržljiva a ponajprije inteligentna jer je odlučila napustit sve što joj je bilo poznato i čemu su je učili te stupiti u nepoznato. Ipak, sve te godine poniznosti i poslušnosti učinile su je previše tolerantnom na zlo. Ona je u nesreći odrastala a nesretno je i živjela. Čini se da je to za nju postalo prirodno stanje. Možda bi se nekim stvarima ranije odupirala, bila manje naivna i ne tako olako opraštala da joj je odrastanje bilo drugačije. Daleko do toga da ona nije bila jaka i borac no možda uopće ne bi bilo potreba ni za jednim ni za drugim da joj je start bio drugačiji. Zapravo, Mirjana je bila previše plemenita i idealist o čemu više kasnije.
Vratim se njenoj majci i „gubitku“ njenog muža za što je krivila svoju drugu kći, Doricu. Nakon što se on počeo od nje udaljavati više nikad nije pronašla načina da ga pridobije natrag. Sve je radila krivo: optuživala ga je za preljub, vrijeđala, izazivala svađe, uništavala im dom nakon čega bi on nakratko otišao zbog posla pa se opet vraćao. Naprosto ju je počeo izbjegavati ali ona je uvijek pronalazila načina da mu remeti mir te ometa posao. Ženi je, dakako, bilo mnogo teže, možda čak i nezamisivo, otići od doma no gospođa Grgić to nikad nije ni htjela. Ona je rađe ostajala i činila sve oko sebe nesretnima, kad već sama nije mogla biti sretna. Što se tiče braka, ženskih prava nije ni bilo no njoj nisu ni trebala. Ona nije željela otići, čak se ponekad čini da ni njega toliko ne želi koliko ih sve želi mučiti. Pritom nije bila ni malo suptilna. Njene uvrede su bile direktne i precizne kao i udarci. Nije imala potrebe skrivati svoje „probleme“ te se potrudila da i drugi znaju o „nevjeri“ i nepoštenju njena supruga. Obzirom da je njen brak bio nesretan a muž joj pokvaren, Mirjani je pokušala urediti nešto sasvim drugo. Dakako, nije htjela ni čuti da joj se izvanredno nadarena kći školuje pa ju je vrlo rano, gotovo na prijevaru udala. Mirajna je još u toj dobi bila pod njenim velikim utjecajem tako da je bilo potrebno sasvim malo napora da je majka uvjeri kako tom udajom sebi osigurava sjajnu budućnost ali i nju spašava od nepodnošljivog joj oca. Iako je Mirajninog muža smatrala poštenim, marljivim i vjernim grdno se prevarila u njemu. Naime, dobila je zeta škrca koji bi se prodao za teglicu pekmeza. Njena mržnja činila ju je toliko glupom da nikako nije vidjela očito.
Jelena je svoj bračni život smatrala nesnosnim a zapravo je Mirjana ta kojoj je brak bio pravi pakao. Napokon se odlučila razvesti što je njenu majku prenerazilo. Tada je bilo uobičajeno da se ženu osuđuje i šikanira zbog razvoda no ono što je tad doživjela od majke bilo je daleko gore nego što bi joj ikoj stranac priredio. Ukratko, majka je tad proklela kćer. Stvari će postati gore tek nakon što je optuži da i njoj želi preoteti muža (svog oca) te kad će dati sve od sebe da Mirjanu oblati u ionako predrasudama opterećenom društvu u kojem se, okružena neprijateljski raspoloženim muškarcima, žena probija vrlo teško i bez majčinog klevetanja i podmetanja. Vrhunac njene nesnošljivosti ipak se desio na Doričinom sprovodu kad ju je majka ponovo izvrijeđala a Mirjana je opet završila u bolnici. Uz sve to Mirjana je ipak pronašla opravdanje za nju – bolest.
Moramo priznati da je Jelena Grgić više puta ostavila dojam kao psihički nestabilne i ne baš bistre žene: bilo ju je vrlo lako uvjeriti lijepim riječima (zanimljivo, nitko je nikad nije mogao uvjeriti u istinu već uglavnom u laži) te joj je nedostajlo dara za razmišljanje (da je koji put razmislila, uvidjela bi da stvari ne mogu biti onakvima kakve ih ona vidi). Jednostavno se slijepo držala svojih uvjerenja i vjerovala ljudima koji su je u tome podržavali, iako su joj oni zapravo činili više zla nego oni koje je smatrala svojim neprijateljima. Zaslužila je biti izigrana no ona ionako toga nije bila svjesna te nikad za to nije ni ispaštala, ispaštali su drugi. Ona je uistinu bila nesretna i to samo zato jer je tako sama odabrala i jer joj je duša bila istinski pokvarena.
Ranije je spomenut Mirjanin idealizam i naivnost koji se vrlo jasno ocrtavaju kad je riječ o njenom odnosu prema domovini. Još za rana, u samostanu, usađen joj je osjećaj ljubavi prema domovini kojeg je potom ojačalo druženje s njenim prijateljima seljacima koji su joj pokazali jedan sasvim novi svijet (daleko realniji od onoga kojeg je viđala po kurijama) te njen vlastiti osjećaj za pravednošću. Bilo je iznimno hrabro podržavati (i živjeti) politiku koja kontrira mađaronima a naročito ako joj mađaron hrani obitelj (naime, Mirjanin je otac radio kod baruna čiji je kum bio sam Hedervary). I dok je sama boravila u Mađarskoj, udata za čovjeka koji joj je branio uporabu materinjeg jezika čak i u pismima majci, Mirjana nije odustajala pa je umjesto pisama pisala poeziju, u tajnosti. Majka je uložila sve napore da ju onemogući u pisanju pa je o tome čak obavijestila njenog supruga. On je u tome prepoznao poslovnu priliku kako bi podebljao njihov račun. Predočio je Mirjanina djela uglednom književniku koji je potvrdio njenu talentiranost. Trebala je smo napisati pjesmu protivnu svemu što vjeruje i pred njom bi bila izvanredna karijera. Međutim, Mirjana ni časa nije dvojila već je odabrala domovinu i svoje zemljake. Tamo, dakako, ne može ni sanjati o budućnosti ugledne spisateljice. Hrvatsku i njene ljude je u monogočemu idealizirala, mislila je da će joj uzvratiti ljubav koju ona osjeća prema njima. To se nije desilo ni izdaleka jer joj njeni sunarodnjaci nisu mogli ukazati ni puku ljubaznosti kad se sama i nesnalažljiva pojavila u njihovom gradu kako bi im se pridružila u borbi protiv neprijatelja. Mirjana im ni to nije zamjerala jer domovina je nešto presveto čiju svetost ništa ne može umanjiti. Čak ni ljudska grubost, nepravda ili predrasude. Kao književnica i kao Hrvatica bila je prihvaćena tek kad je političkim krugovima u kojima se kretala bila potrebna. Kad je minulo doba borbi i prevrtanja, njene „triade“ postale su zamorne a ona pregažena (ne toliko vremenom koliko od ljudi).
Ova majka i kći nisu mogle biti različitije.
Vezano uz: Kamen na cesti: Bjesomučni krik, Da sam muškarac, Plamti baklja u noći, Tužan početak, tužan kraj.
Zagorkin kutak 