Kći Lotršćaka, povijesna romansa objavljena 1921./21. godine, smještena u 16. stoljeće, u čijem centru je Manduša – mlada djevojka, zlatne kose, plavih očiju te dobre duše. Kada čovjek nazvan od strane svećenstva Antikristom, dođe u grad i razori lokalno okupljalište, svećenstvo ga osudi na egzekuciju.
Nakon što je biskup dao na javnost njezinu pravu priču, kako je zapravo dijete neznanih roditelja, ostavljena na pragu kule Lotrščak, Manduša postaje socijalni otpadak, te posljedično u želji da spasi jedan život odluči se žrtvovati spašavajući Antikrista, pravim imenom Divljan, od smrti, pružajući mu utočište braka. Pristavši, Divljan i Manduša oboje budu protjerani iz grada i njihova komplicirana priča se tek počinje odmotavati kroz otvorenu bitku hrvatskog turopoljskog plemstva protiv strane vlasti utjelovljene u Brandenburg rodstvu, ujedinjenog s Kaptolskim klericima.
“Marija Jurić Zagorka svoj roman Kći Lotršćaka s podnaslovom Čarobna priča o Manduši zlatokosoj i postanku slavnog kraljevskog grada na sedam kula započinje i završava usmenom predajom: o Mandi priča na početku, a završava pričom o spasenju slike Majke Božje Kamenite. Ona čak ide dalje od usmene tradicije: poput luka povlači sastavnicu među tim dvjema pričama koje uokviruju i njezin roman i legendarni Zagreb.
Zagorka nedvojbeno polazi od poznate predaje o Mandi na zdencu i žednome banu. Prema kompoziciji i stilizaciji prvoga dijela predaje sigurno je jedan od izvora bio i Tkalčić jer je Zagorka i za svoja druga književna djela crpila povijesne podatke iz Tkalčićevih radova. Međutim, priču o čudotvornoj manduševačkoj vodi, te da ne može zaboraviti Zagreb onaj tko je se napije, morala je Zagorka čuti u usmenom kazivanju ili možda izmisliti. Taj navod potvrđuju zapisi usmenih priča, primjerice ona zapisana 1967. u Resniku o vraču koji je imao kuću na Manduševcu i ljekovitom je vodom liječio ljude, te zapis iz Gornjega grada isto tako iz šezdesetih godina .
Zagorka dalje razvija vlastitu fabulu kojoj je predaja o Manduševcu samo okosnicom. U istom se romanu navodi, dakako literarno adaptirana, i najpoznatija zagrebačka legenda: Bogorodičina slika, nađena uz napuštenu Mandu u zvoniku Lotršćaku, prema Zagorkinoj je interpretaciji slika koja je “resila kapelicu što je sazidala banica Manduša koja napoji mladog bana na njegovu putu i probudi ga na nov život”. Slika čuva Mandu i Manda sliku sve do kraja romana, do požara na Griču. Zagorkin opis tog požara i spasenja slike podudarni su s Krčelićevim zapisom o čudotvornom spasenju slike Majke Božje Kamenite.
Dakle, Zagorka u roman unosi dvije najpoznatije zagrebačke priče koje međusobno sadržajno povezuje, za što nema nikakve potvrde u usmenim kazivanjima. Ali značajno je još nešto: te priče, poglavito predaja o Mandi i postanku grada nisu samo dekor, slikovit folklorni okvir u narativnom postupku tog trivijalnog povijesnog romana već su događaji opisani u predaji istodobno i temelji romaneskne radnje.
Valja pretpostaviti i da je tijekom vremena Zagorkina priča o Manduši mogla povratno utjecati i na usmena kazivanja o Manduševcu, jer je to jedan od vrlo čitanih romana te najpopularnije hrvatske spisateljice.
Dramatiziran je i izvođen od strane “Glumačka družina Histrion” na ljetnoj pozornici Opatovina u Zagrebu u sklopu Zagrebačkog histrionskog ljeta. Predstava je postala zaštitnim znakom ljetnoga Zagreba. Obnovljena je u čast obilježavanja 900. obljetnice grada Zagreba. Na plakatu što je tom prigodom tiskan, Borislav Vujčić se poziva na predaju, na nježnu priču o Mandi koja zavjetuje mir pučanstvu, ali i ljubav prema gradu. U tome ozračju i priča, i roman, i predstava istodobno postaju simbolima ovoga grada, njegova identiteta.
Legenda o Mandi:
U Vjesniku od 15. srpnja 1987. novinar I. Sikić objavio je tekst pod nazivom “Legenda o Mandi”:
“Mandušo, zagrabi!
Kratkom rečenicom začela se davnih stoljeća legenda što nesmanjenim žarom živi i danas. Štoviše, upavo su posljednja zbivanja oko najpoznatijeg zagrebačkog zdenca zazvala duh prošlosti i otpuhala prašinu s knjiga o manduševačkoj legendi. U jednu od njih je u prošlom stoljeću Ivan Krstitelj Tkalčić, poznati gradski povjesničar, prebendar i arhivar stolne crkve, pretočio usmenu predaju što su je Zagrepčani prenosili s koljena na koljeno.
U davna vremena, kaže legenda, na mjestu gdje počiva Zagreb bila je pustinja kojom je vladala strašna suša. Kada je ban s vojskom prolazio tim krajevima, ljudi su klonuli od žeđi. Na jednom mjestu usred pustinje ban se zaustavi, zabode mač u suhu ispucalu zemlju iz koje odmah pokulja vrelo bistre vode. Zatim ban usklikne žednim vojnicima:
– Zagrabite!
Istovremeno ban ugleda djevojku, koja je stajala pored izvora i reče čuvenu rečenicu. Prema predaji, djevojka pruži žednom banu vode, a Zagreb i Manduševac dobiše imena.
Manduševac je uistinu bio duša grada pa je legenda oživljavala u mnogim presudnim godinama zagrebačkog zdenca – poput 1852., kada je potok zatrpan (izvor je, naime, bio pri kraju Bakačeve), a cijevi zamijenile klokot vode. Zdenac je dobio novo lice: okružili su ga željeznom ogradom, a u sredinu postavili kandelabar s pet svjetiljaka.
Ali, već 1878. ispijena je i posljednja čaša manduševačke vode – izvor je potekao prema kanalizaciji. Zatrpavanjem zdenca 1895. odigrao se posljednji čin manduševačke tragedije. Ostala je Manda i “Zagrabi, Mandušo…”
Danas je Manduševac samo zdenac iz čije je sredine ipak maknuta kamena kocka smutnje. O starini njegovoj svjedoči tek nekoliko starih kamenova što su uzidani među nove ploče oko zdenca”. (Marks, Lj.)
Zagorkin kutak 