Neznana junakinja

Godine 1939. Zagorka objavljuje u Hrvatici studiju Neznana junakinja, o povijesti žena u kojoj su opisane ženske demonstracije i akcije iz 1903. godine, od kojih je neke i sama predvodila.

Zagorka se, “kao socijalni i politički reporter sama kretala u središtu narodnih borbi, političkih i socijalnih, i tako gledala svojim očima kako su žene sudjelovale u borbi.” Namjera knjižice je bila uvjeriti čitateljstvo da su Hrvatice imale aktivnu ulogu kroz cijelu povijest Hrvata, i da su dale svoj doprinos. Pritom kao izvor svom pisanju navodi razne spise u arhivima, javnim i privatnim u Pešti i Beču, koje je svladala prilikom obrađivanja građe za svoje romane.

Prvi trag da su žene u prošlosti borile rame uz rame za oslobođenje od tlačitelja naroda, Zagorka nalazi u peštanskom arhivu za doba vladanja Stjepana II, sina kralja Bele IV (13. stoljeće). Pretpostavljam da je u to doba Zagorka istraživala povijesni kontekst svojih Plamenih inkvizitora, pošto se radnja odvija upravo u tom razdoblju hrvatske povijesti. Konkretno, ban Joakim piše kraljici Elizabeti o ustancima koji su razvili strašan otpor, tako da i ” žene sramotno zaboravljaju svoj ženski spol i mojim vojnicima zadaju teških jada“.

Madame Loreta Juanita Velasquez, iz knjige The woman in battle iz 1886., koja opisuje pustolovine mlade žene prerušene u vojnika Henry Buforda

Zagorka se pritom pita koliko je bilo takvih borbi, gdje i kako su naše žene patile i pomagale svojim muževima, a o tome nitko nije vodio računa? Predaja čak govori da su pred Sigetom, na gomili mrtvih Hrvata našli ženu u plemićkom muškom odjelu. Predaja koju će Zagorka vješto i svjesno upotrijebit za neke junakinje svojih romana, koje su mnogo puta morale i bile prisiljene sakriti svoj spol u ruho muškog odjela (Stanka, Tajana, Dorja).

Nadalje, spominje borbu protiv Turaka, u 16. stoljeću kada su Turci provalili u Dalmaciju, a “glas je da su i žene u tom kraju stajale bok uz bok sa svojim muževima u zajedničkoj borbi“. Poimence spominje Mariju Golujević i Baru Leksić, kao dvije seljanke koje su navalile oružjem na neprijatelja i dvojicu zarobile. Još i Milu Gojsević, koja je svojim čarima ženske ljepote zavela turskog pašu i uspjevši ga zavesti, odšuljala u barutanu i zapalila je, pritom dajući svoj mladi život za plemenitu stvar.

Žene su i kroz ustanak Matije Gupca davale svoj doprinos, mada on nigdje nije spomenut jer “u to doba se žena nije smatrala vjerodostojnom s pravnog gledišta“. Zagorka ističe i izjavu Marije Terezije, koja pokazuje da su u ” Hrvatskoj građanke odvažno zastupale narodna prava protiv nasilja, baš kao ono u 13. stoljeću kada su zadavale ljutih jada Joakimovoj vojsci žene slavonskog puka“.

Dalje nabraja štrajk zagorskih prelja, zatim, u Varaždinu je u 19. stoljeću živio narednik za kojeg se iza smrti ispostavilo da je žena koja se borila na bojnom polju pod vodstvom Jelačića.

“Iz moje novinarske bilježnice…” kada je Zagorka svojim očima gledala i pratila sudjelovanje Hrvatica u narodnim borbama, točnije borba protiv mađaronske vlade i njenog eksponenta bana Khuena Hedervarya, kroz demonstracije, organiziranja pomoći đacima, sama Zagorka postaje predmet pisanja. Priča svoje doživljaje, jer je i sama sudjelovala u toj kako je naziva “šerlokholmsijadi”, gdje su se u redakciji “Obzora” maskirali đaci, žene koje su donosile rekvizite, hranu i ostale pomoćne materijale za borbu protiv mrskog im Hedervarya. Pod podnaslovom knjižice ” Junakinje Gorskog kotara”, se krije priča o “četi hrvatskih Amazonki” koje su okupirale tračnicu kroz Gorski kotar, “ne može vlak prolaziti Gorskim kotarom, ako ne izvjesi hrvatsku zastavu” držeći hrvatsku zastavu sa ciljem da je stave na lokomotivu. “Ovo je hrvatska zemlja. Zašto da mi svakog dana moramo gledati sve natapise na vlaku, koji nas bodu u oči i srce? Neka vlak nosi našu, hrvatsku zastavu“.

Zagorka lamentira: “Gdje je prikazana Hrvatica kao narodni bojovnik? Što je sve učinila naša žena u daljnjim borbama hrvatskog naroda? Svuda su gusari naših pravica i sloboština susretali se s njezinim herojstvom. Koliko je bilo majki, sestara, žena, junačkih patnica čije su sudbine žrtvovane u borbama Hrvatica za domovinu? Što su sve prepatile i gdje su sve žrtvovale svoje lične osjećaje i zemaljska dobra na oltar domovini! Dapače, i u svojim najintimnijim osjećajima… Nakon svega što je je u ovom djelu prikazano, nadmeće se pitanje: kako to, da nigdje nema nikakve studije o Hrvatici, kao kćerki svoje domovine? Nema nigdje nikakvog djela, koje bi prikazalo tu našu Hrvaticu, kao dio borbenog hrvatskog naroda“.

Nacionalni spomenik posvećen ženama Drugog svjetskog rata, sa sjedištem u Whitehall, London. Ovaj ratni spomenik simbolizira razne poslove koje su žene poduzimale tijekom rata.

Druge nacije su slavile svoju ženu, pa poznajemo “francusku, englesku, njemačku ženu, znademo kako je bila borbena ruska žena, poljska, finska, irska, američka, poznajemo i žene na dalekom istoku…“. Pita se Zagorka, “kakva je Hrvatica, to nigdje nismo čitali. Nema nikakve studije…nije se prikazalo tip žene koja je dala tolike junake i mučenike hrvatskom narodu“.

“Dom ne može biti dom bez žene, niti može biti domovina bez svojih domoljubnih kćeri. Tko je prikazao u našoj knjizi one brojne žene, koje su morale zasukati rukave da se probiju kroz život, i tako pomognu muževima ostati nepokolebivim u narodnom otporu?”

Zagorka zaključuje: “… slijedi da je naša Hrvatica junakinja, ali NEZNANA JUNAKINJA svojeg naroda. Meni kao ženskom novinaru bila je prirođena dužnost iznijeti iz 40 godišnjeg novinarskog zvanja sve ono što sam opazila i doživjela. Bila mije dužnost da sva ta opažanja ostavim mlađoj generaciji, neka upozna neznanu junakinju hrvatskog naroda prošlosti – da uzmogne izgrađivati nove neznane junakinje sadašnjosti i budućnosti“.

“To je odgovor i onima koji su me pitali podrugljivim smiješkom – gdje sam našla junačke tipove u svojim romanima. Našla sam ih – gledajući život i borbu – neznanih junakinja hrvatskog naroda!”

I na samom kraju knjige, Zagorka u opaski poziva “sestre Hrvatice” da jave svoja ili tuđa iskustva u narodnim borbama, “kako bi budući naraštaji saznali patnju, muku i žrtvu koji je ženski dio hrvatskog naroda dao za čovječanstvo, pravicu i slobodu!“.

Primjerak knjige “Neznana junakinja” se može naći u NSK, a za detaljniju analizu ove Zagorkine studije preporučam rad Ide Ograjšek Gorenjak “Neznana prvakinja povijesti žena u Hrvatskoj“, u izdanju Centra za ženske studije, “Neznana junakinja – nova čitanja Zagorke“, publikacije radova sa znanstvenog skupa. (L.)