Kad bi željela nešto reći o ovom djelu, morala bi odlučiti da li ću govoriti o Mirjani ili Kamenu na cesti. U svakom od navedena dva slučaja tema će ionako biti Mirjana. Međutim, informacije se mogu servirati na dva načina, ovisno o tome da li će na prvom mjestu biti glavna protagonistica ili će se prednost dati fabularnom tijeku. Usredotočiti se na fabulu može biti nezahvalno jer postoji opasnost da se dobije suhoparan tekst koji samo prepričava ono što se nalazi u knjizi i, što je još gore, da se nekome previše otkrije. Također, posvetiti se samo liku (a ovdje je vrlo važno osvrnuti se na njih sa nešto više riječi) može rezultirati tekstom koji će za nekoga tko još ne zna što se točno desilo biti pomalo kaotičan i nepovezan. Kad smo kod povezanosti, bilo bi besmisleno pričati samo o Mirjani imajući na umu da je oko nje toliko ljudi koji su na njen život utjecali više od nje same i svakako zaslužuju rečenicu dvije (da se razumijemo, nisu svi tj. rijetki su joj učinili dobro stoga se ne radi o „onoj“ vrsti zasluge). Smatram da je najbolje najprije objasniti što se zapravo dešavalo koristeći se pritom brojnim citatima a potom svakom liku dati nekoliko rečenica i predstaviti ga u svjetlu onoga što je značio za Mirjanu i Kamen na cesti.
Krenimo, dakle, sa sadržajem kojim ćemo se baviti sljedećih nekoliko tjedana. On će biti predstavljen u dijelovima nazvanim: Bjesomučan krik, Da sam muškarac, Plamti baklja u noći, Tužan početak, tužan kraj. Prvi od njih (koji se nalazi niže u tekstu) bavi se najranijim Mirjaninim sjećanjima, njenim djetinjstvom, školovanjem i ulaskom u brak. Zatim slijede njen bračni život, neizmjeran patriotizam, borba za egzistenciju, gubitak sestre te pouka da ni jedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno. O kojem se god razdoblju njenog života radilo, vidjet ćemo da joj je roditeljske ljubavi uvijek nedostajalo a da je nevolja imala na pretek.
Bjesomučni krik
Sve je počelo od njene kolijevke za koju joj je jedan vidovnjak u Zagrebu rekao da: „Očito su oko vaše kolijevke slavili zlodusi orgije i odvraćali od vas sve dobrote, sva prijateljstva i sve ljubavi“. Mirjana je rođena u bogatoj kući barunova upravitelja u kojoj nije nedostajalao ničega osim blagoslova i mira. Znatiželjna, maštovita i bistra djevojčica često je bila izložena majčinim batinama nakon kojih bi utočište pronalazila u dadilji Marti i španu Tenšeku.
„Bjesomučni krik. Tresak vrata. U polumračnu sobu uleti žena. Za njom muškarac. U njenoj ruci nož, u njegovoj puška. Dva podivljala bijesa nasrnuše: u muža je uperen nož, u ženu cijev. Usred sobe sjedi prestravljano dijete. Bljesak noža i puščane cijevi kao da su mu probušili male grudi pa vrišti punim dahom strave.“ Mirjanine male grudi bušile su se iznova i iznova, pri skoro svakom susretu svojih roditelja vrištala je punim dahom strave. I tako cijelo djetinjstvo. Utjehu i zaborav pružali su joj već spomenuti Marta i Tenšek, mali seljaci kojima je bježala na igru i pašu te škola nakon što je barunicu impresionirala svojom recitacijom. Skoro svaki njen pokret u očima Mirajnine majke bio je pogrešan i instruiran od strane njenog oca ženskara. Mirjana je često na svojoj koži osjetila bijes namijenjen njemu koji je bijeg od histerične žene tražio u poslu. No, Mirajana je bila jedino od četvero djece Jelene Grgić koje je voljela. Za dvojicu sinova nije pokazivala ni najmanji interes a njenu malenu sestricu Doricu je prezirala svom dušom.
„Prolazilo je vrijeme. Mirjana ne zna koliko, samo zna da časove jada i suza rijetko zamjenjuju ternuci mira i vedrine.“ Kad je odlučeno da Mirjana krene u školi sa malim baronetima i baronesima pred njom se našao sasvim novi svijet u kojem se mogla sakriti od. Mirjana je obožavala školu i učenje, bila je najbolja i nakon ispita je primala same pohvale. No, i dalje je bila nesretna u svom domu, izložena otrovu svoje majke koja ju je čak postavila da špijunira oca a kad Mirjana ne bi imala prijaviti ništa loše što joj je tata radio, majka je kažnjavala nju. Napokon je odlučila da ju odvede svojoj kumi i njenom mužu, da živi s njima i njihovom zlobnom, bolesnom unukom Slavkom kako bi je kuma naučila dobrom vladanju. Kuma je bila još gora od majke: stara, ogorčena, nepravedna, dvolična i zla. Mirajana je i dalje učila i briljirala u školi zbog čega ju je Slavka sve više i više mrzila. Jednom ju je prilikom tužila da je poljubila ruku župniku unatoč kuminoj zabrani jer je župnik njezin neprijatelj. Jedan je učenik objasnio Mirjani zašto kuma mrzi župnika: „Tvoja nafarbana kuma je stara košara i kosu farba i lice, i hoće da bude mlada, da se svakom dopadne. Župnik je lijep, ali pobožan pa je i ne gleda. Zato ga tvoja kuma ne trpi.“ Kad je župnik dao kumi i kumu do znanja za zabranu koju su nametnuli Mirjani, njih dvoje obračunali se s djevojčicom na ovakav način: „ – Evo ti male djevojčuric. Znaš što je učinila? Išla je k župniku i odala mu što si joj rekla kad je došla iz crkve.
– Ti, ti, djvojčuro! Ti si to rekla župniku – i udara nemilo, a Mirjana viče, jauče…“
Batine iz roditeljskog doma zamijenile su batine drugdje. Njeni su dani bili mučni i jedva podnošljivi. Više od udaraca boljele su je riječi čije značenje nije ni znala ali je slutila njihovu gnjusnost. I pobjegla je. Ponovo se našla kod seljaka koji su je lijepo primili. No, njena je sreća kratko trajala jer su je vratili kumu i kumi. Kad je majka došla po nju nije ju obranila od nepravde i uvreda kojima je bila izložena. Baš naprotiv, složila se s kumom i odlučila ju odvesti u samostan.
Nakon incidenta kod kume Mirjanin je duh po prvi puta bio ozbiljno „oštećen“. Do sad su na njoj lomili šibe i batine no ništa od toga nije ju ni približno zaboljelo koliko ono zlobno „djevojčuro“. Nakon toga, Mirjana se promijenila. Osjećala je nekakav sram, teret, iako nije ni znala zbog čega bi se točno trebala sramiti. Kod kuće je majka nije ni malo štedjela već je nastavila putem kuminih uvreda. „ – …ova, moja kći, uvrgla se u oca po krvi i karakteru. Da nije, ne bi tajila njegove svinjarije sa žutom gazdaricom i curama na selu. Ni braća njezina ne smiju doći k njoj u blizinu. Za sve sam se pobrinula da je odgojim u moralu, da ništa ne sazna. A što je koristilo. Krv je očeva. Evo, već je sada zanima što je muškarac. Već sada. Fuj! Sram te bilo. Mirjana, pokvareni gade. Pokvarena si kao tvoj otac.“ Kakva je majka u stanju izgovoriti ovako nešto svome djetetu koje navodno voli? Napokon, odveli su je u samostan. Nisu ni slutili koliko će tamo biti sretna i slobodna.
U samostan je donijela sramotu uvreda koje su je toliko pogađale no njena nova učiteljica, sestra Bernarda, već se pri njihovom prvom susretu potrudila potisnuti ih iz Mirjanine glave: „ – Nisi mogla razumjeti što su one govorile, jer si još premalena da shvatiš govor starijih. Ne misli više na to, sve to moraš zaboraviti. Upamti samo ono što ti ja velim: ti si dobro i nepokvareno dijete, i sad više ne smiješ misliti na stvari koje još ne možeš razumjeti.“ Mirjana je osjetila olakšanje te zavoljela ženu koja joj je s tek nekoliko riječi pružala više no što bi ikad dobila u roditeljskom domu: „Te riječi kao stotinu ruku skinuše s Mirjane olovni teret. Kao da je oprala s lica mrlju strahovite riječi: pokvarena. Blagost te žene s bijelim pečatom na glavi, što je u očima Mirjane čini vrhunaravnim bićem, zaustavi vrtoglave misli što su upale u njen mozak i očisti dušu od sumnje. Mirjana osjeti da je tu netko uz nju tko je oslobađa, štiti, osvjetljuje tminu i liječi boli kojima su joj nakrcali krhku djetinju dušu.“
U samostanu je pronašla sve što joj je kod kuće toliko manjkalo, zaliječila je svoje rane, uživala u učenju, stekla prijateljice koje je zabavljala svojim pričama kao što je špan zabavljao nju. Bila je sretna. Nedostajali su joj njeni prijatelji: Marta, špan i seljaci. Na roditelje gotovo da je i zaboravila, sve dok nisu došli praznici a ona se morala vratiti kući i ponovo proživljavati nove, a opet stare, prizore nasilja. U međuvremenu se u njoj počeo razvijati osjećaj patriotizma: najprije u samostanu kad im je poznati biskup govorio o domovini a zatim u selu kad su joj seljaci pričali o vrlo teškom životu i veliki izdacima koji ih terete. Mala ali hrabra Mirjana odlučila je tako iskoristiti posjet bana Hedervarya njihovom barunu i upozoriti ga na nepravdu koju trpi hrvatski narod: „Svijetli bane! Narod hrvatski, sakupljen ovdje, došao je da vidi bana Hrvatske. Da ga od srca pozdravi. Narod hrvatski dolazi k vama, svijetli bane. Narod koji ljubi domovinu svoju, Hrvatsku. Ona mu je prva nakon Boga… Svijetli bane! Narod hrvatski vas moli da budete dobrim ocem našoj domovini, Hrvatskoj, da joj vratite stare hrvatske pravice i slobode. Svijetli bane! Molim vas budite domovini Hrvatskoj kao ban Jelačić… Svijetli bane! Sav će vas narod blagosljivljati i ljubiti ako domovini date slobodu. Budite joj kao Strossmayer, kao Ante Starčević. Svijetli bane, spasite Hrvatsku od neprijatelja Mađara i svi ćemo klicati vama: živio!“ Tim je govorom umalo stajala oca njegovog zaposlenja ali na njen neposluh se nekako zaboravilo nakon što im je dokazala da je sama samcata sastavila govor dobrodošlice, da joj ga nitko iz opozicije nije podmetnuo i da uistinu lijepo piše.
Nakon toga uslijedila je još jedna žestoka svađa kod kuće a Mirjana se ponovo sakrila u samostan u koji su je vratili protiv majčine volje. A tamo: „Zaboravila je pogrdu pokvarenosti, psovke što su joj opržile dušu, zaboravlja muke tijela i duše. Sve nestaje kao magla u blistavilu sunca nauke što joj donosi nova saznanja, nova otkrića. Opet ide putem prema daljinama gdje stoluje ono nešto nepoznato, što je zove jače, se snažnije. Na tom je putu vodi duhovna majka, učiteljica Bernarda.“
Samostan je bio njen spas no umalo i grob obzirom da se odjednom teško razboljela. Dok je ležala na samrtnoj postelji molili su za nju sve časne sestre, njene kolegice pa čak i biskup. Svi su je obasipali ljubavi i pažnjom osim njenih roditelja. Oni su joj čak uskratili odlazak kući na daljnji oporavak što je izazvalo čuđenje i različite komentare u samostanu. „Na rubu samrti bilo je milo, mirno, slatko. A na povratku u novi život gorčina. Što dalje od smrti, to bliže boli. Šaptanjem o brzojavima uvuče se u Mirjanino srce crv i kopa, toči, a ona bježi da ga ne čuje i kloni se da ne sluša drugarice: zašto nisu došli roditelji, zašto je ne uzimaju kući, zašto je ne vole?“ Ona je zamalo umrla pri čemu njeni roditelji nisu pokazali ni malo ljubavi ili topline, brige ni interesa za njeno zdravlje i dobrobit. Radoznalost i šaputanja njenih kolegica je bole. „Osamdeset dječjih srca nose ta pitanja u mislima, na usnama. Osamdeset duša nosi tihu tjeskobu od tajne što lebdi nad Mirjanom i udaljuje ih od nje.“ Tokom oporavka u samostanu Sveti duh Mirjana se, udaljivši se od prijateljica, sve više posvećuje Bogu i odluči da će se zarediti.
Kad se vratila s oporavka, roditelji joj i dalje nisu iskazivali nikakve osjećaje. Od njih nije dobivala pisma u kojima joj pričaju koliko im nedostaje i koliko ju vole, kao što su ostale djevojčice dobivale od svojih roditelja. Jednom joj se majka ipak odlučila javiti: „Draga Mirjana, u svojoj bijedi nisam dospjela da ti prije pišem. Časna sestra mi je brzojavila da dođem jer si bila bolesna, da te uzmemo kući i što ja sve znam. Ona, naravno, ne misli na moju nesreću, nego samo kako bi se samostan riješio odgovornosti što si tamo oboljela. Oni su krivi, neka se i brinu. Mi smo morali ostaviti onaj dvorac gdje si se rodila zbog skandala tvojeg oca. Baš smo se selili kad su stigli brzojavi od nadstojnice pa sam imala mnogo posla. Nadam se da si ozdravila. Drago dijete, uči, molim te, uči da što prije svršiš, meni je već nesnosno. Otac postupa samnom grozno. Pazi da se ne nahladiš, da ne izostaneš iz škole, jer kad ćeš onda završiti. Štedi da nemam previše izdataka Ako si prava kći, slušat ćeš me. Grlim te i ljubim…“ Takvim se riječima majka po prvi put obratila djetetu kojeg je umalo ubila bolest. A Mirjana pati, plače, pričama zabavlja svoje kolegice i moli…
Nije ni čudo što se nije mogla dosjetiti najljepšeg dana svoga djetinjstva kad je dobila zadatak da o njemu napiše sastavak. „Luta Mirjana po svom djetinjstvu i trči bez daha, pruža ruke, napreže oči, upinje se svom dušom, svim sjećanjem, a ne nalazi nigdje zraku svjetla, nijedan vedar dan, nijedan najljepši, čak nijedan jedini koji bi mogla nazvati lijepim. – Kako ću pisati zadaću? Kako?“ Ipak, da nije bilo nesretna zadaćnice i nesretnog djetinjstva, sestra Bernarda možda nikada ne bi otkrila Mirjanin talent za pisanje. A tad „Jesenske su magle pale na zemlju. U Mirjaninu dušu ulazi proljeće“. Osim što je neumorno pisala o svomu, Mirjani se ukazala prilika i da se okuša u glumi u čemu se također pokazala izvrsna. U predstavi je glumila Kalistu a posljednji prizor u kojem je Kalista položila svoju prisegu i za samu Mirjanu je bio vrlo svet jer je i ona prisegla isto. „ – Mirjana, što si osjećala dok si izricala prisegu? – pita je sestra Bernarda.
– Lijepo, veoma lijepo, kao da je sve istina.
– Istinski si prisegla živjeti mučeničkim životom i umrijeti, ali vjeru svoje duše nikada ne izdati. Znaš li, Mirjana, što to znači?
Upire oči u Bernardu, mislim traži odgovor.
– Možda znači sve trpjeti što me stisne, samo nikad ne izdati ono što vjerujem, što mislim i osjećam u duši i srcu.
– Da, da, Mirjana, radije položiti i križ ognjem plamene šibe, ali nikada izdati, nikada pokoriti svoje uvjerenje nikome na svijetu.“ Ovu prisegu Mirjana nikad neće zaboraviti i živjet će životom mučenice kako ne bi iznevjerila svoje ideale. To će ju skupo koštati ali ga svejedno neće prekršiti. Život u samostanu se nastavio iako ponešto drugačijim tijekom: ostale djevojčice postale su zavidne i podrugljive prema Mirjani a ona se sve više predavala pisanju i Bogu.
Njena nadarenost više nije bila tajna te ju je otac jednom prilikom, za vrijeme praznika koje je već bila navikla provoditi daleko od obitelji, pozvao da drži govor pred barunom i njegovim prijateljima na svečanosti. Poziv ju nije ni malo obradovao ali ju je sestra Bernarda utješila i ohrabrila kad joj je rekla da je upravo to prilika da pokaže ocu koliko je sposobna te bi zato on mogao pristati da se dalje školuje za profesoricu. Mirjana je fizički vrlo blizu bar jednom roditelju, no vrlo je daleko od bilo kakve topline i naklonosti. Čak je i sluškinje kojima je njena majka napunila glavu neistinom i ludostima o svojoj kćeri ponižavaju. Mirjanin je govor je sve oduševio a kad ju je barun upitao što bi željela za nagradu, ona mu odgovori da želi u Švicarskoj izučiti za profesoricu. Vrlo neobična želja za djevojčicu njenih godina i položaja no barun i njegova obitelj su ju bili spremni ispuniti. Zatim se pojavila njena majka i sve upropastila. „ – Smilujte se, preuzvišena barunice, pomislite vašem sinu je četrdeset godina. Neka pusti moju kćer na miru.
– Što vam je, gospođo? – čuje se srdito baruničino pitanje. – Gospodin se barun s ocem sporazumio da mu proda moju kćer. Mene je otjerao k mojoj kumi samo zato da može lakše izvesti to grozno djelo.
Glas stare barunice ponešto je povišen i Mirjana razabire svaku riječ:
-Gospođo, ne uznemiravajte me takvim ludorijama. Idite u svoj stan, a sutra putujte kući, odviše ste nedostojnu uvredu nanijeli mom sinu i meni.
– Dakle, ja vrijeđam jer branim svoje dijete.
– Vi, gospođo, niste prisebni. Idite.
Plač se sve više približuje vratima. Mirjana se skloni u dugi hodnik. Malo nakon toga izlazi barunica.
– Ne da se to više snositi. Sad već počinje izmišljati i protiv mojega sina. Nečuveno je to. Nije prisebna, siromašni upravitelj.- I još siromašnija djeca – primijeti Mirjana glas mlade barunice.
– Htjeli smo spasiti to jadno talentirano djevojče i nešto stvoriti od nje, ja i moj sin, i pomoći njezinu ocu, a eto, kakva zahvalnost.“ Nakon toga uslijedilo je još besmislica kojima je majka Mirjani punila glavu, deranje Mirjaninih knjiga te Mirjanin bijeg u samostan.
Ubrzo je uslijedilo novo pismo od majke sa zapovijedi da se vrati. S njim se vratila i Mirjanina bojazan da će joj zabraniti daljnje školovanje u kojem slućaju joj je sestra Bernarda obećala svoju pomoć. Ne samo da nije imala lijepog dočeka već joj ni boravak u novom domu (iz starog su morali odseliti zbog majčinog ponašanja) nije bio ni malo ugodan. Sve se ponovo svelo na mučenje, roditeljske svađe, očevo konstantno bježanje te majčino ludilo. Pred Mirjanom su bili još crnji dani. Pozvala je u pomoć svoju zaštitnicu Bernardu: „Ne puštaju me natrag. Mila, časna sestro, klečeći vas molim, pišite odmah mojoj majci, samo njoj razložite sve. Vas će slušati. Dođite na oporavak ovamo i sve će biti dobro…“. Ništa nije bilo dobro jer joj je iz samostana stigao sljedeći odgovor: „Nismo mogli predati tvoje pismo, Mirjana. Došlo je prekasno. Časna sestra Bernarda umrla je od sušice.“ Mirjana je bila neutješna iako je svoju tugu morala skrivati od majke koja ju je čak ukorila zbog njene ljubavi prema časnoj sestri. Činilo se da je Mirjanin san o školovanju u Švicarskoj zauvijek propao. Glasina o podrijetlu njenog oca i barunovoj sklonosti svojem upravitelju ohrabre Mirjanu da mu se obrati za pomoć: „ – Pišem barunu. Ako ima nešto tajno u obitelji zbog čega barun štiti tatu, on ipak može nešto učiniti ako hoće. Ići ću dalje u školu. Moram, moram. I to sam mu pisala.“ Za ovakav korak bila je potrebna beskrajna hrabrost a činilo se da će sve ipak dobro svršiti jer ju je barun odlučio podržati: „ – Šteta da nije muško. Ali svejedno, sigurno nećete propustiti da dijete iskoristi Božji dar i danas-sutra nađe budućnost. Po konstrukciji i vanjštini jasno je da baš ne bi mogla napraviti karijeru udajom. Zato je dajte u školu. Danas-sutra bit će vam od pomoći. Odlučite se i pošaljite je dalje na nauk.“ Njena je majka ostala pri svom i ni pod koju cijenu nije htjela dopustiti da se Mirjanino školovanje nastavi: „ – Jer hoću da bude poštena žena. Nikad neću dopustiti da se poteže po nekim visokim školama, gdje je izložena muškarcima. Kći pripada meni i nikome drugome.„
Postalo je jasno da se Mirjana neće vratiti u samostan, makar joj je preostalo još samo par mjeseci do završnih ispita, a kod kuće je neprekidno bila između dvije vatre i uvijek opečena. Trudila se udovoljiti i ocu i majci no njeni napori su uglavnom bili uzaludni a roditeljske svađe žestoke i česte. Gotovo sve se lomilo na Mirjaninim leđima. Jedan njihov sukob, baš kao i onaj kad je Mirjana razbila glavu dok je još bila mala djevojčica, umalo je bio koban po nju: „ Iz ureda nitko ne izlazi a do kuhinje ne dopire vika. Mirjana osjeća kako je majka vuče za glavu, otac za noge, natežu se o nju, a kletve padaju kao živa žeravica. Strava je zahvati, razderat će joj tijelo nadvoje.Vrišti, brani se, a nestaje joj snage. Čini joj se da su joj glavu izvukli iz ramena i nose je okolo, a njezino je tijelo ostalo ležati.I do nje dopre krupan hrapavi glas:– Gledajte, ljudi, dvije se živine natežu za komad mesa. Dijete će rastrgati. Sram vas bilo.“
Nedugo zatim njena je majka otišla od kuće a da nitko nije znao zašto. „Prvih dana odsutnosti majke polegao je u kuću mir. Ljudi su zadovoljni. Mirjana živi u neodređenom raspoloženju. Mir joj godi, a uzrok majčina puta straši je.“ Zapravo, Mirjana je itekako imala razloga za strah. Dok majke nema, sve više vremena provodi s ocem, pomažući mu oko njegovih poslova. Piše, prepisuje i veseli se što je opet blizu knjigama, kakve god one bile. Saznaje i za probleme i nevolje u koje njena neodgojena i zapuštena braća upadaju. Očito je da su i oni žrtve roditeljskih prepucavanja i nemara jer svatko svaljuje odgovornost za dječake na onog drugog.
Majka i dalje izbiva a u njihovoj kući okupljaju se različiti gosti, Mirjana spašava seljake od žandara a ukaže joj se i prilika da ponovo glumi. „ – Čujte što se zbilo. Naše školsko društvo priređuje koncert za siromašnu djecu. Dolazi jedan slavni operni pjevač iz Zagreba, igra glavnu ulogu u jednoj Šenoinoj aktovki. Služavku seljakinju glumi kći jedne moje prijateljice. Dogodio se neočekivano smrtni slučaj u obitelji. Traže zamjenu, pomislila sam na vas. Hoćete li igrati ulogu? Ja ću preuzeti odgovornost kod oca i majke. Za to se ne bojte.“ Mirjana je doduše dobila drugu ulogu no sva taj događaj ispunio ju je srećom i nadom da će ipak nastaviti školovanje. U svemu ju je podržavala gospođa Filipova i zajedno su se nadale da joj ni njeni roditelji neće uskratiti isto. Ipak, gospođa Grgić za svoju je kćer imala drugačije planove, ni malo nalik kazalištu, knjigama ili politici. Da bi ih ostvarila, najprije je Mirjanu morala odvesti u Varaždin, k svojoj kumi gdje su već bili Mirko, Tomica i mala Dorica. Tamo je Mirjana zajedno s braćom morala slušati satove mađarskoga koje im je držao inženjer Lajos Nagy. Uz Doričinu pomoć saznala je za majčin i kumin plan da je udaju za Mađara te odluči pobjeći čim prije.
Prerušena u dječaka, kupi kartu za Zagreb no majka brzojavi njenom ocu da je nema a on je presretne. Vratio ju je u Varaždin i unatoč njenim suzama nije proturiječio majčinom planu da je uda. Kad se vratila pod kumin krov, majka joj je isprala mozak pričama o svom nesretnom braku, raskošnom životu kojeg je mogla imati, njenim žrtvovanjima i nadama da će njih dvije biti sretne samo kad se Mirjana uda. Svemu tome pridodala je i osjećaj krivnje kojemu se neiskusna i naivna Mirjana nikako nije mogla oduprijeti. „ …Za dječake je svejedno, a do Dorice mi nije bilo, nju sam uvijek mrzila. Tebe, tebe sam ljubila, Mirjana, tebe dijete moje, nisam htjela ostaviti. Tebi sam htjela sačuvati pošteno ime da se ne moraš stidjeti matere. Evo, sad znaš zašto sam trpjela, zašto sam se dala od tvog oca vezat, tući. I trovao me da bi me se riješio. Mogla bih ga danas spremiti pod kriminal. Samo zbog tebe ne činim to, za tebe sam živjela, tebe sam dala školovati i odgojiti u samostanu da ne pođeš po zlu. Odlučila sam da ti nađem poštenog muža, a ja ću onda imati kod tebe svoju zaštitu. Ti, moje dijete, za koje sam se žrtvovala, ti ćeš me razumjeti, prikloniti se k meni i biti moja potpora u mojoj nesreći. Evo, Mirjana, sad znaj što je tvoja mati pretrpjela. I sad te pitam: hoćeš li spasiti mene i sebe i cijelu obitelj?“ Mirjana je zatečena, zbunjena, preplašena, nesretna. „Nakon svih prepaćenih muka u domu, nakon škole u samostanu, nakon grčevitih borba za nauk, sad moram poći s nekim strancem da živim njegov život. Zašto je to tako. Zašto? … Zašto je mama morala podnositi nesreću cijeli život za pošteno svoje i moje ime? A sada ja moram dati svoj život jer ga je dala i mama? Bože, zašto nisi imao sa mnom smilovanja, zašto si me stvorio ženom? Zašto?“
Mirjana se pobrinula da Doricu pošalju u samostan kako bi je oslobodila zle kume, po povratku kući se sve više priklanja majci i kućanskim poslovima a na Božić objavljene su njene zaruke. Ironično, taj Božić, kad ih je posjetio Nagy, bio je jedini spokojan i blagoslovljen koji su ikad imali. Čini se da je Mirjana uspjela donijeti mir u kuću ali na koji samo način… Osim ovećeg miraza, njen budući muž uz Mirjanu je dobio i barunovu protekciju te zavidno promaknuće.
Za jedne šetnje s majkom, Mirjana sretne Milana Domića, svoga poznanika i istomišljenika kojeg je upoznala kad su seljaci banuli pred kuriju tražeći podžupana. Tad još nije znala kakvog je prijatelja u njemu stekla no čini se da je on dobro znao tj. prozreo njenu majku: „ – Znam ga, ovaj je od poroda slijep. Ne sluti kakvu ljepotu pruža život i zato korača mirno putem svojeg jada. Ima takvih i među onima koji nisu izgubili očni vid. Ali milostiva gospođa očito želi nastaviti šetnju, neću dalje zanovijetati.“ Mirjana tad nije razumjela što je Milan rekao, ali stvari će postati jasnje nešto godina kasnije.
Napokon je došao dan vjenčanja kojemu je prethodilo nešto natezanja oko Mirjaninog miraza kojeg njen otac nije želio dati dok ona ne postane punnoljetna čemu su se oštro protivili njena majka i inženjer Nagy. Svima je bilo očito da je ona još dijete (koje majka gura u brak). Po posljednji je put željela čuti neku Tenšekovu priču a on joj ispriča onu o maloj ševi. Bila je to priča vrlo nalik Mirjaninom životu. Zatim joj je ispričao priču o bogatoj vlastelinki koja je sluškinju prerušila u muškarca, naredila joj da se sprijatelji s njenim susjednim vlastelinom a sve to kako bi ga sama mogla zavesti.
U brak je ušla s neznancem. Prva stvar koju je naučila o njemu bila je štedljivost. Nije ni slutila da mu je to zapravo vrlo opasna mana. Predložio joj je i učenje brzojavne službe što je Mirjanu veoma obradovalo, jer učenje je ipak učenje. On se pak radovao renti koju će im njezin otac slati i mogućnosti da toliko mnogo uštedi: „ – Zamisli koliko ćemo moći uložiti u štedionicu. Tvoj tata slat će nam rentu od pet stotina forinti, lijepa svotica. Sigurno i točno svakog mjeseca. A ja ću sve uložiti. A onda barem polovicu moje plaće jer mama je obećala da će sve poslati za kuhinju, pa onda tvoja plaća jer ti ćeš biti činovnik sa svojih zasebnim dohotkom. „ Mirjana tad još nije prepoznala njegove mane kao što se nije ni ozbiljno zabrinula zbog njegove zabrane da piše kući na hrvatskom jeziku: „ – Ja sam prešao preko toga, ali sad moraš sa mnom govoriti samo mađarski, a kad pišeš mami ili ocu ili kome drugome, uvijek njemački. Muž mora znati što žena piše.“
Da sam muškarac
Ona postaje sve svjesnija sebe, nepravde s kojom se neprekidno suočava te svojih ograničenja kao žene: „ – Bože dragi, zašto si me stvorio djevojkom? Da sam muškarac, ne bih se morala pokoravati. Ne bi mi sad nitko zapovjedio kojim ću jezikom pisati Marti, Tenšeku, mami. Da sam muškarac, sad bih se spremala za ispite, sjedila bih negdje nad debelim knjigama, a ne ovdje u ovom vlaku.“ Čak joj se i ukazala prilika da stigne u toliko željenu Švicarsku i da pobjegne od muža no da bi se to ostvarila ona bi morala lagati, što joj je bilo nezamisivo. Njena poštena gesta joj nikad neće biti uzvraćena.
U novom ju je domu dočekala zlobna i stara svekrva koja je u škrtosti uspjela nadmašiti svog sina. Svaku Mirjaninu ljubaznost uspjela je preokrenuti u nešto zlonamjerno te joj ničim nije život činila ugodnim. U toj kući sve se svodilo na štednju: na hrani, na garderobi, na društvu (nije se imalo prijatelja jer to košta), na posluzi… Nagy je jedini sit ustajao od stola dok je njegova majka izgladnjivala svoju snahu i sebe. Hrana se kupovala kriomice. „ Svake večeri od devet do jedanaest sati uči u brzojavnom uredu, dok Nagy kod kuće spava. A u uredsku sobu dolaze noću prodavači s raznim hladnim jelom. Ona kupuje kriomice da utaži glad.“
Iako se oslobodila majke i njene tiranije, suludih (bar za današnje standarde) svjetonazora, manipulacija i poniženja, svekrva joj nije bila ni za nijansu bolja. I ona je očito mrzila žene (ali iz drugih razloga), izlagala se bespotrebnim neudobnostima i žrtvama, prezirala sve što ne dovodi do patnje te svoj smisao života, a to je da viječito bude pokorna i potlačena, pokušala nametnuti Mirjani. „ – Ja sam u svojoj mladosti uvijek radila, nisam vezla kao ti. Ustala sam u zoru, nosila vodu i cijepala drva da nitko ne bi vidio kako radim proste poslove. A da nisam radila, ne bih mogla odgojiti toliku djecu. Ovakvo pokućstvo nisam imala kao ti, ali sam bila vrlo zdrava, kao gora čvrsta i teško sam radila… – Svojem mužu i djeci skuhala sam gulaš ili štogod od tijesta, a ja sam jela slanine. Žena mora štedjeti. Muž radi i hrani kuću, njemu se mora dati sve. Žena se najede bilo čega…“ Pritom je, naravno, zaboravila da njih zapravo hrani Mirjana.
Mirjani ovakav život postaje nesnosan ali ga trpi zbog svoje majke i sestre. Slaba je utjeha (čitateljima) da je čak i Jelena Grgić ostala izigrana od svoga zeta koji joj je prije sklapanja braka sa njenom kćerkom očito obećao da će utočište od svoga muža moći pronaći u njihovoj kući: „ – Da, ali kad smo nakon svadbe boravili kod Ferenca, predložio sam mami drugo, a ona je rado prihvatila. Stalno će dolaziti svakog mjeseca i donositi sve što trebamo. To je bolje jer ovako otac ne može nikoga dovesti na mamino mjesto – a ona opet može k nama hoće li da se malo oslobodi oca. Kad bi trajno bila kod nas, ne bi nam otac slao ono što nam šalje mama.“ Ključne su riječi, dakako, „donositi sve što trebamo“ te „slao ono što nam šalje mama“.
Sasvim je sramotno i van pameti da žena visoko pozicioniranog inženjera mora pisati ovakvo pismo, i to svojoj služavki koju je taj isti inženjer proglasio nedoličnom za prijateljstvo sa njegovom gospođom suprugom: „Gladujem, Marta, i ne mogu više izdržati. Već treći mjesec.Uzeli su mi novac i sad nemam za što kupiti jelo. Ne reci mami jer će me odati Nagyu, ne, nego je tjeraj da dođe, što prije neka dođe, moram sve raščistiti, ne mogu dalje.“ Pogrešno je mislila da će joj majčin dolazak donijeti išta dobro. Na žalost, još nije upoznala svoju majku kako treba. Kad smo već kod upoznavanja, da napokon upozna pravo lice čovjeka za kojeg se udala pomogao joj je upravo njegov brat: „ – Postupao si kao cincar. Htio si da ti se odmah isplati novac. Ni pismo ti nije dostajalo, a tamo u mojoj kući, kad sam ti se zaprijetio, upravo je ušla Mirjana. Zamalo što joj nisam rekao: Idi smjesta kući i okani se tog čovjeka. Jest, vodio si sa sobom mladu nevjestu, djevojku, punih osam dana ne bi li u posljednji čas iznudio od oca isplatu miraza. Ili će platiti, ili neka kćer vodi kući. To si rekao. Nitko to ne bi vjerovao, neka sad Mirjana zna.“ Znamo koliko se njezina majka zalagala za taj brak i koliko se protivila muževu odbijanju isplate miraza stoga se ovakav zet čini kao dostatna nagrada njene gluposti. Život bi umalo bio pravedan da se sve to nije toliko ticalo Mirjane tj. da ona nije bila jedina prava žrtva.
Baš kad je sukob bio na vrhuncu, pojavila se njena majka punih torba. „Uskoro je veliki široki hodnik prepun: brašna, sočivica, posuđa, masti, masla, povrća, pekmeza, suhog mesa. I cijela srna, pečeni puran, kolači, poslastice, paštete, delikatese svake vrste i živa živad. Dok majka vadi iz sanduka, inženjerovo se lice žari, zjenice sjaje, on uzima stvari…“ Upravo je toliko dostajalo da Nagy zaboravi na rastrošnu ženu, izdajničkog brata i staru majku koju je strahovito povrijedilo što ju sin u času otpisuje zbog srnetine i pekmeza. Jelena Grgić odlično se slagala sa svojim zetom ulizicom te je ostala nezainteresirana za Mirjanine pritužbe a o rastavi nije željela ni čuti. Mirjana piše u tajnosti, daleko od svih. Jedino u tome pronalazi nešto radosti. Čak joj i to pokušavaju oduzeti no ona to ne da. Dani su teški, svekrva sav svoj bijes iskaljuje na njoj, više se ne može braniti. A zatim slom:„ – Ona je sišla s uma. Sine, bjesomučnost je spopala.
– S uma sam sišla jer se vi ne možete zakleti od straha pred Božjim sudom. I nije vas bilo strah od Boga podmetati mi svakog dana svoje lupeštine? Svakog se dana spotičem od jutra do mraka o vaše podvale! Svakog mi dana otrovom zalijevate zalogaj. Svaki gutljaj. Svako mi je jelo zasula, uništila svaki moj rad. Zločin, razbojstvo…
Ona se zaljulja, tetura…Osjeća kako joj se tijelo trza, pada i opet trza. Onda sve potopi mrak. Svijest života utrne.“
Nakon toga, probudila se u bolnici, u vrlo teškom stanju, nesvjesna svega i svakoga. Situacija je bia vrlo ozbiljna. Tek kad je došla k sebi Marta joj je objasnila što se zbilo: „ – Imala si napadaje, kako se u nas veli: fras…
– Osam mjeseci je to trajalo?
– Nekolik dana, ali onda su ti stavljali na glavu takve stvari od kojih ti se zamračilo, a možda i nije od toga, tko bi znao. Zagrebački je profesor rekao da će valjda biti dobro.“ Izgladnjivanje, stres i napori umalo su je stajali života. Saznala je i za bojazan svoje svekrve i muža da ne umre prije nego što postane punoljetna te tako Nagya liši miraza. Sve troškove dotadašnjeg liječenja kao i predstojeći oporavak na moru imao je platiti njen otac, na inzistiranje njene majke.
Nakon mora, vratila se u roditeljsku kuću gdje jo je majka napokon priznala zašto toliko prezire njenu mlađu sestru Doricu: „ – Ona je kriva da me muž napustio. Razumiješ… – Kad sam je nosila, strahovito me uznemiravala, bolovala sam od toga. Onda se on povukao od mene i ja sam počela mrziti dijete koje sam nosila. Jest, mrzila sam ga jer mi oduzima muža. Kad se rodilo, nisam ga mogla gledati, otpremila sam ga u selo na dojenje i ostavila ga tamo. Kad su ga donijeli kući, kao da je pod krov stigao đavo… – Ne razumiješ jer ne znaš kakva je nesreća biti mlada, lijepa, zdrava, zaljubljena žena, a muž ide kraj nje kao da je nema. A to je počelo tada kad sam nosila nju. I nikad se više nije vratio. Od tada nisam mogla trpjeti to dijete i nikad je neću moći vidjeti. Nikad.“ Mirjana se sažalila nad njom, pokušala je utješiti i predloži da sreću ipak pronađe u svojoj djeci, kad ju već njihov otac ne može usrećiti. No, gospođa Grgić još je jednom pokazala svoje pravo lice koje Mirjana, zaslijepljena ljubavlju, ni ovaj put nije uspjela vidjeti: „ – I to neka mi bude utjeha? Naknada? Da vama bude dobro, neka ništa ne vidim, neka ga pustim da trči za svojim ljubovcama? Ne, ja sam nesretna, nećete ni vi biti sretni.“
Mirjana se sve više zbližavala s Doricom, uživala je u njenom društvu i energiji koja iz nje pršti. Društvo im je pravio bratić Marko za kojeg je njihova majka bila sigurna da je nezakoniti sin njenog muža. Sestre su uživala u međusobnoj ljubavi a Mirjana je načas zaboravila svoje gladovanje u Mađarsko i supruga. Svašta je saznala od Dorice: „ – Majka je svakog dana pripovijedala svim ljudima kako si sretna, bogata, živiš u svili i kadifi, imaš kuharicu, sobaricu i sluge i ljubite se kao golubovi. Ti ga gledaš kao Boga, a kad je stigao brzojav da ćeš umrijeti, navalili su na mamu i otac, i Marta, i družina, a ona je vikala: „Nisam kriva da se tako rano udala, kratila sam joj, ali se ona prijetila da će se ubiti. Što sam mogla kad se zaljubila do ludila u njega. Uvijek je pripovijedala kako si sretna i presretna… – Ne, nikad mama neće sasvim u tvoju kuću. Sto puta sam čula kako kaže ocu: Neću ti se maknuti s puta, neću drugoj prepustiti svoje mjesto. A mama ni ne može ostaviti ovaj kraj jer ona tu ima svoje zemljište, svoje blago kod seljaka, sve iz polovine. Sve joj to nadzire i s njom dogovara jedan stari špan u mirovini. Nosi joj novac u štedionicu. Mama to skriva da ne bi saznala djeca ili tata.“
Iako je Mirjana bila talentirana, Dorica je zapravo daleko bolje razumjela ljude, život i banalne stvari kojima je Mirjana pristupala sa dosta naivnosti i bespotrebno ih idealizirala. I dalje je izbjegavala vratiti se mužu te odluči svoj život posvetiti svojoj mlađoj sestri. U njenoj je glavi sve jasnija ideja o rastavi. Zna da je to skandal i sramota: „… – Sjećaš li se nedavnih naših gostiju, kako su dame i gospoda govorili o ženi javnog bilježnika jer se rastavlja? Kad je došla u jedno društvo, sva su gospoda i gospođe otišli kući. Prije su joj se klanjali do crne zemlje, ljubim ruke ovamo, ljubim ruke onamo, a sad joj vele: dobar dan i jedva dodirnu šešir. A što je ona kriva?“; no u tome vidi jedini izlaz. Majka joj je rijetko kad govorila istinu no tad je pogodila u samu srž, iako su njene namjere i dalje daleko od dobrih: „… – Da ostaviš muža koji je na ražnju pekao tvoje opozicionalce, postupali bi s tobom kao sa svakom rastavljenom ženom, ogovarali bi te na smrtno ime. Sve bi bila kriva ti, a on bi bio u pravu pa da je sam Khuen-Hedervary. Kad treba protiv žene, svi su muževi u jednom redu, svi će pomoći mužu da ne mora plaćati ženi uzdržavanje. Ni suda nema za ženu, ni zakona, svaki zakon pronađe da je nešto kriva žena. Žena nema nikad pravo, muž nikad krivo. To ti je život rastavljene.“ Ona je bila uvjerena da je brak jedina mogućnost koju žena ima.
Jednom je Marko objavio Mirjaninu pjesmu u novinama (naravno, potpisanu muškim imenom) koju su svi hvalili. Kad joj je majka saznala za to, njemu i Dorici koji su branili Mirjanin talent i uspjeh rekla je: „ – Valjda sebi ne umišljate da je Mirjana pjesnik. Ne brbljajte gluposti. Mirjani je najljepša pjesma imati vjernog muža koji ima veliku plaću i ostavlja joj divnu mirovinu. „
Zahladilo je i Dorica se razboljela. Liječiti se morala u posebnom lječilištu u Švicarskoj a Mirjana ju je trebala otpratiti. Njen povratak mužu ponovo je odgođen. U lječilištu, sestre su uživale jedna u drugoj. Tamo su upoznale mladog liječnika. Malo je trebalo da se Dorica i on zaljube jedno u drugo a Mirjana ponovo piše. Majčin posjet ih ni malo nije obradovao: „ – Kako vidim, tu više nema bolesti, vas se dvije lijepo zabavljate kao da ste milijunašice i obadvije slobodne djevojke. A ja se kod kuće sama mučim. Uskoro će berba. Dorica je upravo sazrela da mi pomaže…“ Uz to, nije propustila podsjetiti Mirjanu da se mora vratiti mužu na što je ona konačno pristala uz uvjet da sa sobom povede i sestru.
Nagy je bio presretan: „ – Vidim, vrlo si slaba – veli inženjer svojoj ženi – moraš mnogo mirovati i opet otići na zrak. Najbolje je da prepustiš kuhinju majci. Naravno, ona mora dosta kuhati i neće odsad kod stola dijeliti. Tvoja majka mi je pisala da će za Doricu slati svega u izobilju, ali moja majka ne smije nositi ključ od smočnice uza se da možeš uzeti jela kad te volja. Moraš se oporaviti, inače bi moglo biti zlo. Sve sam to odlučno rekao tvojoj mami. A onda, htio bih da idemo nekoliko puta u javne lokale našega grada. Neka ljudi vide da si, uistinu, bila bolesna, a sad si opet ovdje. I Dorica može doći, tako ljudi moraju uvidjeti kako su lažno brbljali. Još te molim: kad ideš sa sestrom ulicama, nemojte govoriti svojim jezikom, to bi mi moglo škoditi. Ako govorite hrvatski, govorite tiho, glavno da vas nitko ne čuje.“ Kad je Dorica bila blizu, Mirjana je bila spremna sve podnijeti. Majka je još jednom došla sa obiljem darova, vrijeme je prolazilo a Dorica napokon progovori Mirjani: „ _ Otkad smo došle ovamo, spremam se da ti nešto kažem, ali moraš me mirno slušati. Od prvog dana kad sam stupila u ovu kuću, lecnula sam se: zar je ovo dom, ovo život moje Mirjane? Ove dvije grozne škrtice koje bi same sebe razderale za golu kost? Ta grozna pojava tvojeg muža što svakog dana šeće sobama kao kakva prefektica konvikta i pohlepno traži gdje bi našao kakvu pogrešku. I mjeri koliko si danas izvezla manje nego jučer da te može kazniti. I to strahovito brojenje koliko zalogaja staviš u usta. A život podjeljen na sate kao u kasarni. Čini mi se da je taj Nagy kao tipka na klaviru koja mi udara o takt. I ona stara gospođa što svuda njuška, traga i osluškuje, a ne znaš zašto, kad nas ionako ne razumije. Ti ne možeš izići kad hoćeš, ne možeš jesti kad hoćeš, uzeti knjigu kakvu hoćeš. Ne možeš kupiti ni marke za pismo, a da ne moraš o tome položiti mužu račun. Tata ti kupuje haljine, plaća bolest, more, oporavak, daje ti rentu, a Nagy sve to stavlja u štedionicu sebi. Takav je život sramotan. Više puta moram oboriti oči kad on počne kontrolirati. To ne može ovako potrajati. Neka je koliko mu drago sramotno biti rastavljena žena, ovako živjeti još je sramotnije. Često razmišljam: ti nisi tako ropska duša da bi to mogla podnositi zbog sebe. Nikada. Zbog mame više nema svrhe. Počinjem sumnjati da si se vratila mužu zbog mene. Sad sam rekla sve.“ Sestre su bile zajedno i sretne još neko vrijeme, sve dok im majka ponovo nije došla u posjetu te sa sobom odvela Doricu. Mirjana je odlučila da će se, čim završi davno započeti tečaj brzojavljanja, rastati od muža. Sa sestrom je kriomice izmjenjivala pisma.
Odjednom je Nagy prema njoj postao ljubazniji i sav udvaran. Njena mu je majka tužakala kako je Mirjana objavljivala pjesme u hrvatskim časopisima u čemu je on prepoznao još jednu priliku za sebe: „ – Nisam ti htio ništa reći, nego sam uzeo taj list i poslao ga u Peštu Juliski, neka to dade prosuditi stručnjacima. I tako je njezin muž dao pjesme prevesti na mađarski, a zatim ih preko svojih znanaca uručio slavnom mađarskom piscu Mikszathu. Naravno, dugo je trajalo. I danas sam primio od Juliske debelo pismo i kartu koju je pisao znameniti književnik svojem prijatelju o tim pjesmama. Samo gledaj. On kaže da su znak pravog talenta, pune poezije, osjećaja i misli, naročito one o domovini. Bila je tamo neka igra za pozornicu. I za to kaže da je napisano vješto pa će sve uvrstiti u odličan književni list. Uzmi, ovdje je pismo znamenitog pisca, spremi ga kao gruntovnicu na čitavo jedno blago.“ Zapravo, bilo je istine u riječima njenog muža da joj takvu uslugu u domovini nitko ne bi učinio, pa čak ni njena majka. Naprotiv, ona ga je ovakvim pismom upozorila na Mirjanine sklonosti: „ Zabrani joj pisati zauvijek. I pazi da ne piše kriomice. Ima negdje i dnevnik. Nastoj ga pronaći. Sve to kvari njezinu fantastičnu narav i sasvim će je odvratiti od kuće i štednjaka. Neka me Bog očuva da imam u kući još nešto takvo. Muž ženskar, a kći pjesnikinja.“
Plamti baklja u noći
San joj se ispunio: mogla je pisati, slobodno i koliko ju volja. Živnula je. Živnuo je i njezin muž zbog novih vrata koja im Mirjanin talent otvara. Bilo je za očekivati da ona neće olako pristati pisati na mađarskom jeziku, kao što je bilo za očekivati da na predavanjima neće slušati o Mađarskom moru te da neće opjevati spaljivanje mađarske zastave svojih političkih istomišljenika kao čin koji zaslužuje osudu. Pjesma o zastavi bila je zamišljena još prije nego što su je naručili a ona im ju je vrlo rado prevela: „ Plamti baklja u noći… Od zemlje do neba krijes plamena… a po njemu uspinju se k nebesima krikovi naši da probude pravednost od sna… A dolje pod gorućim krijesom blijeda žena gromko viče, duše razbuktale: Zmijo trobojna, savijena oko srca doma mojeg, ispržila si se u ognju ljubavi djece što u obrani doma žive i ginu… Čuj ti, i neka čuju svi danas i dovijeka: ni sunce ne bi moglo prodrijeti do zemlje, ni Bog ne bi na nebesima mirno stolovati mogao kad bi se nad domom mojim vijao barjak Mađara.“ Priliku da piše, da objavljuje i da je ljudi cijene i uživaju u njenom radu Mirjana je odbila zbog odanosti i ljubavi prema domovini. S druge strane, u domovini može samo sanjati o tolikim priznanjima i interesu za njene radove. Ironično, jedine dvije osobe koje su podržavale njeno pisanje bili su koristoljubiv muž i urednik stranog časopisa.
Vrijeme je da napusti Nagya. Preodjevena u sluškinjinu odjeću, uputi se u Zagreb. Presretna je što je u Hrvatskoj no nije dugo trebalo da se susretne s prvim neugodnostima i predrasudama. Sve to ni ne primjećuje jer je ljubav prema domu jača od ičega. Zanos je jedno a stvarnost drugo stoga joj je Marko pomogao da se snađe: „ – Stavljaš na kocku svoj dobar glas. Svatko će misliti da sam ti ljubavnik.
– Zaboga, Marko, a što rade sirote bez oca, majke, bez sestre?
– Moraju se nekome prikloniti. Mlade, kao ti, ne mogu hodati okolo, osobito ako su dobro odjevene kao ti. Onda je sigurno da nisu čiste.
– A kad budem radila i imala plaću?
– I tada moraš imati žensku pratnju da te ne ozloglase. Takvo je društvo. To se ne da popraviti. To su one predrasude. I sama znaš da smo govorili: rastaviš li se, udarit ćeš pri svakom koraku glavom o klisuru predrasuda, a hridina neće puknuti.
– Već moja glava? Ludost! Doma sam. A tu mogu samnom učiniti što ih volja. Ništa me neće ubiti. Dođi da mi pomogneš naći sobu. „
S vremenom je shvatila da i u domovini može biti tužna a tome su je podučili upravo oni koje je idealizirala zamišljajući ih drugačije, pravednije i srdačnije: „ – Sirota ribarica. Nijedna se ribica neće uhvatiti na ovu gladnu malu glisticu i sad plače.
– Okreni cvikere naopako, možda će biti poželjnija, pa da joj otaremo suzice – i opet grohotan smijeh.
…Gostioničarka se vrati k Mirjani.
– Tko su ona gospoda tamo? – upita je
– Sami pjesnici, književnici i novinari.
Osjetila je udarac u prsima. Gostioničarkino je lice puno čuđenja, gotovo sumnjičavo:
– Zašto vas je to tako kosnulo?…
– Ne, ne, samo se čudim jer sam drugačije zamišljala uzvišene duhove…
– Kakvi su u duhu, to ne znam. Ali u želucu su dobri, to znam. Gle, bulje ovamo. Malo su drski prema vama, ali već je kasno. Draga gospođice, već je prošlo osam sati. Ženske ne smiju bez pratnje ni u crkvu, a kamoli u gostionicu, pa još u ovo doba. „
Mirjana je toliko hrabra no toliko toga još ne zna a naučit će na teži način: „…Što je to bilo? Zašto su joj se smijali toliko podrugljivo? Mislili su da je došla s ružnim namjerama? Da i jest, a zašto bi to bilo smiješno? Jer je tako sitna, suhonjava i, kako je rekla gazdarica, kukčić? Zar oni ne bi mogli prije nego što ovako nekoga ismiju misliti da je možda neko nesretno stvorenje, siroče, neka jadnica? Ne pjevaju li ti ljudi i ne pišu li o bijedi, nevolji, bolima, žalostima, ljudskoj nepravdi? A hihoću se nad jednim osamljenim stvorenjem koje im nije na putu niti je što skrivilo, osim da je živo, nesretno, ostavljeno, napušteno od svih, gaženo od poroda do ovih svojih osamnaest godina s kojima je uteklo iz tuđine da ne bude rob jer neće uzeti tuđu riječ, tuđi kruh, neće pjevati tuđu pjesmu.“
Kako bi svoju rastavu privela kraju, trebala je odvjetnika. Na pamet joj je pao Milan Domić a dok ga je Marko tražio, nju su u stanu dočekali žandari jer se saznalo da je pobjegla od muža. Za bijeg su već znali i njeni roditelji a majka je, očekivano, stala na zetovu stranu. U posljednji čas Marko je doveo Milana Domića koji je spriječio da je silom odvedu. Prijatelji se zaista u zlu poznaju a ona je uspjela steći i nove, koji su joj pružali kakvu-takvu zaštitu: Milanov stric Ivša Domići i Milanov brat Zvonko. Nedugo zatim slijedio je susret s ocem koji se nije protivio rastavi. Ispričao joj je i o promjenama koje su njih zahvatile od kojih je svakako najvažnija njegova odluka da živi odvojeno od svoje žene. Mirjana ga je pokušala odgovoriti polažući prevelike nade da će ona nekako uspjeti izgladiti stvar među svojim roditeljima. Njezin otac poznavao je svoju ženu daleko bolje od nje ali je dao priliku i njenoj zamisli: „ – Spreman sam na sve, samo neću više da moj san i moj rad zavise od njezinih ispada. Sve si činila što je htjela, dakle, jedino u tebe ima povjerenja. Idi k njoj, predoči joj sve i predloži: ako ne prihvati, sve ću prodati, uložiti i otići, pa neka me onda traži.“ Tako je i trebao postupiti. Poslije oca stigla je i Dorica a za njom je uvijek išla i radost.
Suočavanje s majkom bilo je neizbježno. Najprije ju je zasula uvredama: „ – Vidjela sam kroz prozor kako se dovezla milostiva gospođa pjesnikinja – naglasi tu riječ naročito posprdno. – Dakle, onaj mladi balavac s kojim si pobjegla već te se zasitio? Naravno, znala sam da ćeš se doći i pokajati, prositi. Sada? Je li? Kad si uništila onog poštenog čovjeka koji te ljubio kao luđak? Očeva si krv, pokvarena i ništa drugo.“; a zatim je promijenila ploču, misleći da će nekako pridobiti Mirjanu da se ipak vrati mužu: „ – Dakle, vidiš, kakvu si počinila glupost. Nije li to sramota ne samo za onog siromaha nego i za nas? Ne usuđujem se ni s kim susresti jer me svatko pita: Je li istina da je vaša kći pobjegla? A služavku u mesnici pitaju: S kakvim je to muškarcem pobjegla mlada gospođa? I žena velikog suca jedva mi je odzdravila. Takav si skandal izazvala. Moram nešto izmisliti da sve popravimo. Najbolje da kažemo da si živčano oboljela kao prvi put. To je savjetovao i Nagyu mađarski liječnik. Oboljeti nije sramota, ali pobjeći! No, umiri se. Muž će ti oprostiti.“ Majka se umirila i Mirjana načne temu o njoj i ocu tj. njihovom braku. Još uvijek ne shvaća da se s majkom ne može razgovarati. Zapravo, još uvijek ne shvaća kakvoj se manipulatorici izlaže: „ – Da si prava kći, već bi davno bila sve popravila. Otišla bi k ocu i zaklinjala ga ili zaprijetila mu se, zahtijevajući od njega neka bude tvojoj majci muž kao što su drugi, ali tebi su druge stvari na mislima.“ Nije trebalo puno da situacija postane još gora: „ – Svi nanose nepravdu tebi. Svi tebe progone, a ti ruješ, potkopavaš, izmišljaš sve kako bi me navela na rastavu s ocem. On će živjeti posebno na imanju da može sebi dovoditi koga hoće. Za takvu gadariju dovoljno si podla, ali nisi dovoljno lukava. Znaj: idem tamo gdje će biti on i ostat ću. Sad znam sve. Prikazala si mi se u pravom svjetlu. Došla si me rastaviti s mužem.“ S namjerom da je pokoleba i prisili na povratak mužu, otkrila joj je i ponešto o njenoj udaji: „ – A što je otrcanih dvadeset tisuća za takvo stvorenje? Drugi bi tražio tri puta toliko. Naravno, otac ne bi toliko mogao dati i ti bi ostala stara usidjelica. Jest, ostala bi. Pogledaj se u zrcalo. Jesi li slična ženskom stvoru koji se uzima bez miraza? Samo se dobro pogledaj. Ni vidjeti te nije, a kamoli uhvatiti. Vjetrić te svaki otpuhne. Ni ljepote, ni tijela, ni pameti, ničega nema i još se buni što sam mu obećala tako malu svotu za nju. Ja nisam imala ništa od opreme, ali sam bila ljepotica da me bilo vidjeti nadaleko i naširoko.“ Majčino se ludilo nastavilo: „ – Sad si se raskrinkala. Otišla si k Nagyu s gotovim planom: mene rastaviti s mojim mužem da se možeš ti ugnijezditi tamo na onom imanju. Ti bi htjela ići k ocu, a mene odmamiti ovamo u ovu kuću. Znala sam. U tebi je očeva pokvarena krv. Sve si kadra, sve, jer te razdire bijes što si grdoba, jer te nitko u gradu neće, upustila bi se tu i sa… Mirjana začepi uši udarena najstrahovitijom pogrdom na svijetu i počne bježat da ne čuje ništa…“
Te riječi dovele su Mirjanu do potresa živaca i hospitalizacije. Nakon toga, Dorica se doseli k njoj te se Mirjana posveti njoj i radu. Nastavila se družiti sa Markom i Domićevima. I dalje se susretala sa neugodnostima, predrasudama, nepravdom i poniženjima. Njena majka nije mirovala te joj je nanosila štetu gdje bi joj se god pružala prilika za to: „ – Poznato vam je kako je vaša majka poduzela sve da vas ovdje onemogući, pa je tako došlo više pisama na glavnog direktora i činovnike. A kako se ionako bune zbog vašeg namještenja, činovnik uvjeren u istinitost tog pisma, iskoristio je to da vas uvrijedi ne bi li izgurao iz ureda opasnog takmaca u radu. Razjasnit ću mu sve na lijep način i stvar s njim urediti. Stigla su pisma i na mene i na mog nećaka Milana, ali ja sam ih bacio. Osim toga, paze na vas neki plaćeni ljudi ne bi li vaš muž našao svjedoka vašoj nevjeri za proces da vam ne bi trebao platiti alimentaciju. Budite oprezni. Međutim, imat ćete dosta svjedoka u nama svima.“ U društvu punom predrasudama, majčina pismo nailazila su na plodno tlo te su mnogim Mirjaninim kolegama i poznanicima davala još veći poticaj da je gaze i ponižavaju. Uz nju su i ovog puta ostali najvjerniji joj prijatelji: Milan Domić te njegov brat i stric.
Dorica se opet vratio kašalj a njenom zaručniku je sinula sjajna ideja: „ – Ja predlažem ovo: čim svane svibanj, moraš k mojoj majci na ladanje. A ljeti, kad ona odlazi u lječilište da liječi noge, tada moraš k ocu. Zimi opet k Mirjani, a budućeg ljeta pojavit će se mladi doktor da te odvede u svoje carstvo.“ Sve se činilo tako savršeno i tako blizu. Međutim, jedan brzojav: „Dođi odmah, Dorica bolesna, Marta.“ – nagovijestio je drugačije planove koje je život imao za Doricu. Mirjana i Brkić (Doričin zaručnik) pohitali su na selo. Dorica je živnula i činilo se da ide na bolje. No, nije išlo: „ Najednom nekakav teški pad, nešto se srušilo u sobi. Okrenula se, pohitala, zastala. Zaručnik kleči pred posteljom. Ruke je ovio oko Dorice. Glava joj se skotrljala postrance, ne vidi joj lice. Brkićeva glava počiva na pokrivaču. Što je to? Ramena mu se trzaju. Iz prsiju dolaze mukli glasovi. Što je to? Potrči postelji. Zahvati je drhtaj, nestaje zraka. U sivoj magli ne vidi više nikoga, samo trči, trči, nema daha i pada na nečije ruke.“ Mirjanin se svijet srušio: „ – Anđeo, anđeo! Neću ja anđela. Život, sreća hoće nju. Marta, nema dana, nema svjetla, nema mira. Nema ničega više kad nema nje, Marta. Što ću sada ja, ostavljena od svih, od svega? Udarili su me, udarili nemilosrdno. Marta, razderali su mi dušu, neka im je i tijelo. Ne mogu, ne mogu – ja – sama – sama – znaš što je to sama ostati u pustinji bez zraka sunca, bez svjetlosti. Marta, zašto ju je Bog uzeo? Zašto joj nije dao da uživa sreću? Zašto?“ A Dorica je uistinu mogla bit sretna uz muža liječnika, njegovu obitelj koja ju voljela te sestru koja bi učinila sve za nju.
Na pokopu se pojavila njihova majka te je ni kćerina smrt nije zaustavila da drugu kćer strahovito izvrijeđa. Mirajna je izvan sebe: „ – Začepi uši, Mirjana – kaže Brkić i povuče je svom silom postrance da je gotovo zateturala. Našla se s njim iza kuće. Ali i onamo dopire majčin glas što sipa riječi od kojih se Mirjani zapali mozak. Lamata, hoće se oteti, pojuriti onamo. Zahvaća je bjesomučna želja da tuče, razdire, luđačka je snaga podilazi, a mladić mora napeti mišice da mu se ne okine.“ Da joj je ta snaga bila prije, možda bi se uzmogla suprotstaviti majci i njenoj ludosti te bi bila bar malo sretnija.
Mirjana je ponovo završila u bolnici. Domićevi i Brkić nisu je ni ovaj put napustili. Prilika da se priključi opoziciji u borbi protiv mađarske vlade spasila ju je. Čak je srela i Juricu, svog prijatelja iz djetinjstva. Diljem Zagorja prikupljala je simpatiju i potporu domaćih ljudi: „ – Vi ste, Mirjana, zarobljeni. Vodit ćemo vas okolo. Držat ćete govore. Odijenut ćemo vas u muško, ali više vas ne puštamo. Udarite predrasude posred obraza, mi smo s vama i branit ćemo vas.“; a jednom je prilikom čak srela i svog oca, ali u suparničkom taboru. Nešto kasnije, pojavio se na njenim vratima i ponudio joj divne stvari o kojima je nekoć mogla samo sanjati no ona ih je odbila zbog svoji ideala: „ – Slušaj: gospodin barun pozvao me na red zašto svoju kćer ne uzimam kući. Razjasnio sam mu kako te mati izbacila i da si od tada sebi utuvila u glavu namještenje. Na to je ponudio: „Što god hoće neka kaže, ona je talentirana, mogu joj pribaviti mjesto u vladi. Neka odabere, ali ujedno napusti krug u kojem se kreće. Vaša kći ne smije vaše ime pronijeti u redove onih koji su mene i moju obitelj i mojeg oca cijeli život napadali i napadaju, i danas rade protiv vlade koju ja podupirem. Evo Mirjana, sad si čula.“ Imala je odgovor za to: „ – Čula sam i pisat ću barunu: Moj otac je vaš, više vaš nego moj, više vaš nego svoje djece. I kao što moj otac pripada vama, ja pripadam svojoj ideji.“
Njezin brak s Nagyem napokon je okončan o čemu ju je otac pismeno obavijestio: „ Šaljem ti ove mađarske spise. Kako znaš, tvoja se brakorazvodna parnica vodila pred mađarskim sudom po zakonu o civilnom braku koji ima natražnu moć. Nagy je protiv tebe naveo da si rastrošna, neuka domaćinstvu, a bračnih si se dužnosti ustegnula. Osim toga, da si poružnila njegov narod i domovinu. Naveo je neke tvoje izjave prigodom spaljivanja zastave i neku tvoju pjesmu koju si spjevala onima koji su je spalili. Tu je pjesmu poslala Nagyu tvoja majka. Osim toga, tvoja je majka glasom priposlanog spisa izjavila da ti mrziš Mađare, protiv njih si radila čak na izborima. Ne znam odakle to zna. Osim toga, poslala je neke tvoje napadaje protiv Mađara, napisane u opozicionalnim listovima i još neke tvoje spise. Kako vidiš iz obrazloženje osude, sud je izrekao: „ Na temelju svjedočanstva tužiteljičine majke dokazuje se da je tužiteljica posula sramotom narod svoga muža, da mrzi sve što je njemu sveto pa je sud stekao uvjerenje da s takvom ženom ne može živjeti, a da ne okrnji svoju čast. Zato se izriče rastava krivnjom tužiteljice. Muž nije obvezan na bilo kakva plaćanja, a isto joj tako muž ne može vratiti nikakvu rentu niti kakve druge dragocjenosti jer je on zbog njezine rastrošnosti sve potrošio na nju i još oštetio svoju imovinu. Ovako glasi osuda i njeno obrazloženje.“ Sad vidiš, dijete moje. Nisam dobio natrag ni novčića od onih tisući što sam ih slao u Nagyeve ralje, svu srebrninu, sve tvoje vezivo za koje sam ja kupovao tebi svilu i vunu, sve ukrase, slike, perzijske sagove, sve je zadržao, poslao je natrag golo pokućstvo, ali ne ono koje je mama kasnije donijela. I tvoje haljine je poslao. Sve je drugo zadržao. Učinio je lupež, dobar posao. Dakako, to ima zahvaliti mami, kao i ti.“ Mirjana nastavlja raditi u uredu gdje je svi mrze, živi skromno i piše. Nakon nekoga vremena stigne joj vijest o Brkićevoj smrti koji nije mogao preboljeti Doricu.
Tužan početak, tužan kraj
S povratkom braće, Mirka i Tomice, u njen život, dani joj se donekle razvedre, dobe smisao. Mladići su zapali u nevolje i potražili pomoć kod sestre koja ih je velikodušno primila i brinula se o njima kao što se njihova majka nikad nije. Svo dobročinstvo, brigu i ljubav vratili su joj tako da se zaduže na njeno ime ostavivši joj tek kratku poruku: „ Oprosti, mladost i ludost lako pogriješi. Ali ti ćeš tu svotu svojim pretpostavljenima lako odslužiti. Valjda znaš zašto su ženske na svijetu.“ Mirjana je polagano otplaćivala njihov dug od 15 tisuća forinti, odlučno odbila i samu pomisao da se obrati ocu za pomoć te živjela još skromnije nego prije. Ipak, sve joj je to pomogla prebroditi njena prijateljica Ružica koju je upoznala još u samostanu primivši je u svoj dom kad joj je bilo najteže. Radila je još marljivije te se potpuno odvojila od ljudi koji su joj bili obitelj na papiru.
Kad se Milan Domić vratio iz inozemstva, ponovo je dobila poticaj i priliku posvetiti se korisnom radu: „ – Vi bolujete od umanjivanja svojih sposobnosti. Okanite se toga. Dosta će vas umanjivati drugi, čemu se njima pridružujete i vi? Vaša je tragedija u tome što vas neki nagon tjera na neke velike čine koje ne možete izvesti jer ste žena, pa se mučite i gušite u tamnici svojeg spola. Ali ja ću vam pomoći. Izvest ću vas iz ovih muka. Odat ću vam tajnu: spremamo veliku borbu, ali prije toga treba nam izvršiti mnogo, vrlo mnogo sitnog rada da pripremimo sve za odlučne dane. Sitni rad u ovom spremanju bojišta od velike je koristi i važnosti. Valja narod podsjetiti i pripraviti za ono što dolazi. Najprije ćemo to učiniti perom, a zatim skupštinskim pokretom. Nastojat ćemo sve opozicijske stranke zadržati da spremimo navalu na Khuenov režim. Možda i ne uspijemo, ali oluje će biti. A iza svake oluje zrak se pročisti. I sada moramo iskreno požaliti da niste muško jer je u vama jak osjećaj za općenitost. Mogao bi nam sada biti od velike koristi.“
Bila je od koristi, bila je odlična u tome što radi i pritom se osjećala i korisno i odlično: „ Proživljavam dane života kakve sam željela. Ne gleda se tko sam i ne pita se što sam. Uzima se moja snaga za najljepše ciljeve ljudskog života. Život je moj lijep, bogat, bujan, svjestan. Tek ovo znači živjeti. Divni, lijepi dani, kako vas ljubim. Darujte me srećom za koju je jedino bilo vrijedno pretrpjeti sve moje jade… Služiti domovini u bojevima protiv osvajača. Za tim sam čeznula već tada kad sam u samostanu prvi put primila u ruke povijest domovine. Za tim sam čeznula s najdubljom sviješću u tuđini. Čeznula u svakoj svojoj pjesmi. Čežnja se ispunila, san se pretvorio u zbilju, veliku, divnu, veličanstvenu zbilju kojom grmi probuđeni narod da ga nahrane ljubljenom pravicom. I doći će dan njegove svečane velike gozbe! Doći će jer je pisano da ima sudnji dan kad će zli biti kažnjeni, a pravedni nagrađeni. Vjerujem u to. Doći će. Ne danas, sutra, možda ga neću dočekati. Ali ja ga doživljavam u svojoj vjeri. I na koljenima hvalim Boga što smijem biti služavka u službi pravice. Trhonoša u boju za slobodu domovine. O, divni, najljepši dani mojega života. Pružite mi uvjerenje da koristim domovini, dakle, potpun sam čovjek!…“
Mirjana se na Ružićin nagovor posvetila i svom društvenom životu. Počela je izlaziti među ljude, obilaziti zabave, večere i ostala društvena događanja. Primjećuje da je ljudima oko nje nelagodno te se počinje pitati što je to toliko odbojno na njoj. Sadržaj slučajno otkrivenog pisma dao joj je odgovor: „Dragi prijatelju! Čim sam otputovao iz Zagreba, smjesta sam se propitao i saznao ovo. Otac Mirjane Grgićeve uistinu je toliko imućan da joj svaki zaduženi čovjek može udvarati. Za mene bi morala imati deset puta toliko. Ima ružnih žena koje čovjek uzme zbog novca, ali barem su nekakva pojava. Jednom si je prispodobio gljivi koja na kratkoj stapki ima veliki klobuk. Ne mogu zaboraviti tu divnu karakteristiku. Ali kad me već pitaš što o njoj mislim, ne mogu drugo nego ono što vele i drugi: nemoguća, odurna muškarača. Razgovore koje ona vodi karikatura su ženstvenosti. Pričinja mi se kao nekakav đački stekliš. Smiješna je u punom smislu riječi. Zašto da i ti budeš smiješan? Milan Domić jednom je krasnoslovio u kavani kako je ona dobar, vjeran drug. To je sve lijepo, ali za ženu su potrebne druge osobine i barem da nije rugoba.“ Ljubazna umjetnica iz kavane dala joj je drugačiji i istinitiji odgovor: „ – …Ponajprije, nikad žena ne smije na svoj račun zbijati šale, i time priznavati kakav nedostatak svoje vanjštine. Vaša pojava ne imponira, a to bi vam svakako bilo potrebno da ljudi vjeruju u vaše sposobnosti. Za ono zvanje u kojem se krećete vanjština više puta nemilosrdno briše uvjerenje u ljudima da smo od Boga primili kakve izuzetne darove. To se događa i s vama. Često sam već razmišljala pošto smo provele koji sat u razgovoru: zašto je priroda vašu dušu smjestila u takvu vanjštinu? Niste ružni u smislu te riječi. Nešto je drugo posrijedi…Ne posjedujete ono nešto što čovjeka čini okolini ugodnim ili, kako se to banalno kaže, simpatičnim. Iz vašeg nastupa, načina govora i cijele pojave struji neka čudna snaga koja odbija. Smijali se vi, smiješili ili govorili ozbiljno, ništa od toga ne privlači, naprotiv pobuđuje nešto strano, neljubazno, umišljeno, oholo, a tragedija je u tome što je baš obratno. Ne samo što niste oholi i umišljeni, nego ste odviše skromni, nesamosvjesni. Nosite u sebi klicu osjećaja svoje ništetnosti do krajnjih granica, a pobuđujete suprotan dojam. Kad s vama govorim vi se zanesete u razgovor, vidim nepravdu prirode. Vaša je duša utamničena u tijelu koje je u potpunoj suprotnosti s vašom istinskom osobom. To je upravo podrugljiva, podmukla, zlobna prijevara prirode. Često sam vas promatrala i opazila sam da je vaša vanjština na putu svakom vašem uspjehu.“ Također, imala je ogroman osjećaj za stvarnost: „ – Lijepo je biti ponosan, ali nije korisno. Morate tražiti ljudske simpatije, prikazati se onakvom kakvi jeste. Zavarati valja ljude, laskati njihovoj taštini. Oni i neće drugo nego to. Jednom ćete spoznati kako je takav ponos ubitačan za svaki uspjeh. Odglumiti simpatičnost koristit će vam isto tako kod vaše služavke kao i na političkoj tribini, u uredu ili u vašem literarnom radu. To je potrebno i muškarcu. Žena pak mora imati, ili ljepotu ili barem šarma, ali svakako utjecajnog muža. Bez toga se ne može ništa.“
Nenadano, došao joj je Marko. Između ostaloga, ispričao joj je o rastavi njenih roditelja te propadanju njihovog imetka i prijevarama kojima su jedno drugo pokušavali nadmudriti i izigrati. Najavio joj je i očev dolazak na kojeg je ona na poslijetku ipak pristala. Kako bi izbjegla i naznaku sukoba s majkom, nije prihvatila njegov prijedlog da uzme nešto zemlje što je još ostalo od njihove imovine. Priznala je Marku: „ – Nakon Doričine smrti spočitavala sam odviše Bogu. I sada vjerujem da postoji, samo me katkad spopadnu pitanja: za koga moram sve to patiti? Ako otkupljujem nečije nepravde, bit će da ih je činio stotinama godina. Uzalud sam se pitala: zašto su baš moju obitelj morale stići sve te nesreće? Da su ih podijelili na više njih, svaka bi imala dovoljno. Zašto se sve baš skupilo kod nas? Toliko nemani, toliko otrova za jednu obitelj. I baš meni koja sam toliko željela da imam roditelje kojima ću pripraviti radosti i dati nešto svojega. Kad gledam roditelje kako se vesele napretku svoje djece, kad promatram Ružicu i njezina muža kakvim drhtanjem prate razvitak velikih darovitosti svoje djece, zahvati me stotinu grčeva u srcu i sunovratila bih se s ovog potkrovlja. Nisam našla u roditelja ne samo zanimanje za moje, nego je ona moj rad poprskala kaljužinom. Ono što mi je sveto od Boga dano, što je oltar mojoj duši. Dozivala bih bure, orkane, vulkane da poharaju, iščupaju srce iz mojih grudi, smrve ga u prah.“
Nezahvalna joj braća priređuju još neugodnosti, jedva spaja kraj s krajem te se napokon odluči zatražiti povišicu. „…Ima muškaraca koji bi bili sretni da nađu i takvu zaradu“ – glasio je odgovor. Bez posla, morala je založiti i prodati mnoge drage joj stvari kako bi preživjela. Skrivala se od svih prijatelja kako ne bi saznali za njenu nesreću. Sve što je do sad potiskivala radom sad je slobodno dopiralo do nje, mučilo je i dovelo do bolesti: „…Bude se sve nesreće, svi mrtvaci zagnjureni u dubini duše. Dižu se, izlaze, dozivlju i viču. Sve nesreće, sve boli, svi jadi prošlosti uskrsnuše, zagospodariše njezinom dušom. U njoj je pakleni urlik, nekoć radom ušutkana patnja, kao da su jedva dočekali svoj čas da razulare, zaplešu svoj divlji ples, zavitlaju svoje orkane. Nema opojnog rada kojim bi ugušila divlju kriku u sebi. Ni san joj ne dolazi na oči. Dane i noći ide gore-dolje po sobi. Ničim se ne da ukrotiti divlja trka uskrsnulih jada, svih nesreća što su granule iz svoje rake u život i urličući traže računa. Zašto je tako? Zašto produživati živote tim jadima, čemu se dalje okretati na mučilištu?“
Prikovanoj za krevet došli su joj ovršitelji s namjerom da joj zaplijene ono malo što joj je preostalo od imovine kako bi naplatili dospjele mjenice. Kućepaziteljica joj pomaže da se oporavi a Mirjana je u neprilici jer zna da možda nema dovoljno novaca da joj podmiri troškove: „ Dobrota kućne paziteljice podigne Mirjanu na noge. Još su slabe ali je ipak nose. Jedva je dočekala da može ustati. Ta dobra priprosta žena troši svoj novac, kuha joj i donosi gore jelo, kupuje joj i lijekove. Ne može to podnijeti. Ne zna koliko ima novca. Hoće li biti toliko da joj uzmogne vratiti?“ Uzmogla joj je platiti lijekove no shvatila je da joj nije ništa preostalo čime bi toj ženi zahvalila na njenoj velikodušnosti. Srećom, kućepaziteljica je odbila i samu pomisao na tako nešto: „ – Sramota je i grijeh uzimati ako nekome pomognemo u bolesti. Da sam vam radila u zdravlju, onda je to drugo, ali u bolesti? Što mislite? Bog bi me kaznio i dogodilo bi mi se da mi nema tko pružiti čašu vode ili šalicu toplog čaja. Nikad mi ne smijete naplaćivati.“
Prodaje i posljednje dragocjenosti, zadužuje se za hranu a posla ne može naći nigdje. Kad su joj otkazali stan, posuđuje novce od lihvara. Našla je i neki posao a veći dio zarade odlazi joj na namirenje dugova. Odvažila se objaviti jedno svoje djelo koje su ismijali: „…Ali na nj se obara javno mnijenje i kritike porugama, smijehom kao one večeri nakon prvog povratka u domovinu kad su njezine suze nad rođenom pjesmom izazvale podrugljivi smijeh. I sada se smiju tim suzama, isplakanim u peru. Nazivlju ih patriotskim triadama, bezvrijednim, nedopustivim, smiješnim, jer se nad njima mogu rastapati samo nevine duše prostoga mnoštva…“ To ju je strašno pogodilo no prijatelji su joj brzojavljali svoju podršku a prvi od njih bio je Milan Domić : “ Ne klonite! Oni koji smatraju pjesmu ispjevanu narodnoj borbi pamfletom, nemaju prava suditi. Mnoštvo kojemu se rugaju to je – narod. Kad vojska ide pustim krajem, svaki čovjek koji pruži napitak umornim borcima, dao im je komadić snage da nastave put. To je vaš posao. Čuvajte se da ne izgubite tu vjeru. To potpisuju i tri moja druga što se nalaze kod mene u posjetu.“
Jednoga dana, posve neočekivano na njenim se vratima pojavi Marta. Nije dugo trebalo da se dobro isplaču nad Mirjaninom sudbinom te ispripovjedaju jedna drugoj sve što se u međuvremenu događalo. Za jednog putovanja u inozemstvo, Mirjana u pismu Marku, između ostaloga, piše o majčinom ponašanju i sve to pripisuje bolesti. Jelena Grgić nikako nije bila duševno zdrava no to ne umanjuje užase kojima je izlagala ljude oko sebe i ne opravdava njene postupke koji su svima nanosili toliko štete.
I došao je kraj. Mirjana stoji pred glavnim urednikom i sluša: „ – Vidite da niste za život. Idete kao slijepac koji je još i gluh. Zar ne vidite da su vas vaši plemeniti narodni izljevi preživjeli? Vaše triade dosađuju. Općinstvo hoće erotike ili senzacije u svim varijantama. Vi, dakako, ne možete o tome pisati, niste to nikada imali prilike iskusiti. Platonskoj ljubavi dostaje fantazija, ali onoj drugoj ne. Jednom riječju: ljudi su siti sentimentalnosti o plemenitim i poštenim ljudima koji se žrtvuju za domovinu. Kada niste to sami htjeli opaziti ili niste mogli, morao sam vam ja otvoriti oči. Sad vam je jasno.“ Ostala je bez prijatelja – neki su otišli na drugi svijet a neki su je jednostavno iskoristili i napustili kad je više nisu trebali, ostala je bez posla, bez volje za život. Odlučila se skotrljati niz cestu, kao kamen.
Tužan početak, tužan kraj…
Umjetnost je poopćavanje vlastitog slučaja – rekao je Pavao Pavličić u svom Rukoljubu u dijelu gdje piše pismo Mariji Jurić Zagorki, to je rekla i Maša Gredešić u pogovoru izdanja Kamena na cesti iz 2008. a Marija Jurić Zagorka izvela u spomenutom djelu.
Kamen na cesti izlazio je od 1932. do 1934. u Ženskom listu pod nazivom „Na cesti. Roman jedne spisateljice“ te 1936. kao „Na mučilištu“ u Hrvatskom dnevniku kao roman u nastavcima, Zagorki svojstvenoj formi. Par godina kasnije, 1938. tiskan je kao samostalna knjiga. On je feministički roman koji se ponajprije bavi brakom i položajem žena u društvu. Spomenuta Maša Gredešić zaključuje da je ovaj roman raskid s raspletima iz ljubića pa brak više nije cilj ovoj heroini, baš naprotiv, tu nema ljubavnih pustolovina ni uzbudljivih osvajanja. Ovdje se radi o samostalnosti i vlastitom radu što Zagorkino dotadašnje čitateljstvo ne očekuje i po čemu je Kamen na cesti drugačiji od njenih ostalih djela iako se i tamo može naći ponešto feminizma. Dakako, i ovdje se osjeti vrlo snažna politička nota.
Knjiga je napisana u trećem licu ali pripovjedač nije sveznajući već na sve gleda iz Mirjanine perspektive. Autobiografski elementi romana shvaćaju se vrlo ozbiljno pa ih je čak Stanko Lasić s velikim pouzdanjem u njihovu točnost uptrijebio u pisanju Zagorkine biografije. Ipak, neki dijelovi Kamena na cesti jesu očite fikcije, primjerice njeno ime, samoubojstvom kojim knjiga završava te zaduživanje braće na Mirjanin račun. Isto tako, u drugom dijelu nedostaju mnogi bitni podaci koji su zapravo vrlo važni za biografsko djelo. Najveći dio romana napisan je u prezentu što je doprinjelo dodatnom zbližavanju lika i pripovjedača. U pripovijedanje su, kako je radnja odmicala, umetani dijelovi Mirjaninog dnevnika te njeni unutarnji monolozi.
Kako smo se sa sadržajem imali priliku podrobno upoznati u proteklih nekoliko tjedana, vrijeme je da kažemo i nešto o likovima ovog romana te kako su se oni doticali Mirjaninog života. Krenut ćemo od njene obitelji, najprije majke koja je imala daleko najveći utjecaj a i moć nad Mirjanom, zatim ćemo reći par riječi i o njenom ocu i braći te o njenim malobrojnim ali iskrenim prijateljima, služinčadi i mađarskoj „obitelji“.
Majka i kći
Jelena Grgić je, jednostavno rečeno, bila pokvarena (tu je riječ obožavala) žena. Bila je loša majka, loša supruga, loša gospodarica. Beskrajno sebična, histerična te sklona samozavaravanju, izmišljanju i okrivljavanju drugih za svoje nesreće. Pred sam kraj knjige Mirjana je pokušala shvatiti ponašanje svoje majke te je nakon susreta sa stručnom literaturom zaključila da je njena majka zapravo bila bolesna. Bolesna ili ne, činila je grozne, po mom sudu čak i neoprostive stvari. Možda uistinu nije mogla protiv sebe same te je možda i sama žrtva no zlo koje su drugi pretrpjeli zbog nje i po kvantiteti i kvaliteti vrlo vjerojatno nadmašuje njene patnje. Zasigurno nije bilo lako biti žena početkom 20. stoljeća. Još je teže bilo biti žensko dijete koje će izrasti u nadarenu ženu, po svemu ispred svog vremena i svijesnu ograničenja koja su joj nametnuta zbog spola.
Njene odgojne metode svodile su se na nasilje: fizičko i psihičko. Kad zbrojimo što je sve Mirjana pored nje pretrpila, možemo se s pravom čuditi kako je to uopće uspjela preživjeti te izrasti u odlučnu, hrabru i nepokolebivu ženu. Bilo je tu vezanja za stablo, teških batina, nebrige, ucjena, manipulacija, zagorčavanju života, uvreda… Ni traga ljubavi, topline, podrške. Obzirom na društveno-povijesne okolnosti još se i mogu razumjeti ambicije koje se svode na kuhaču i muža ali teško da se može razumjeti (i opravdati) potpuna neravnodušnost prema djetetu koje leži na samrtnoj postelji (situacija kad se Mirajan razboljela u samostanu a majka joj se tek nakon ozdravljenje javila s viješću kako je njoj loše te da su za vrijeme njene bolesti bili usred selidbe pa im je svima bilo mimo ruke obratiti pozornost na Mirjanin život na izmaku).
Ona je bila lijepa žene (toliko lijepa da se mogla udati čak i bez miraza, kako se jednom Mirjani pohvalila). Ipak, u četvrtoj trudnoći muž se počeo udaljavati od nje što ona jako teško podnosi. To je bio početak njihova razdvajanja i pakla u kojem će se obitelj naći a gospođa Grgić za sve je krivila novorođeno dijete. Tu je djevojčicu mrzila kao ništa na svijetu (dakle, imamo posla s majkom koja mrzi svoje vlastito dijete). Ni za sinove nije naročito marila, smatrala je da su oni očeva briga. Jedino stvorenje koje joj je bilo priraslo srcu bila je njena mala, bistra i radoznala Mirjana. Ipak, ljubav joj ni jednog trena nije stala na put da joj opali pljusku, uvrijedi je, okrene protiv oca ili je postavi za njegova špijuna, ogluši se na ijednu njenu željicu ili molbu.
Mirjana je sve to šutke trpila i ni malo nije prestala voljeti majku, držeći jo stranu i okrivljujući oca više nego što je trebala. Koliko je njenu majku zasljepljivala mržnja toliko je Mirjanu zaslijepila ljubav. Zapravo, normalan je tijek stvari da se djevojčica odgoji na taj način tj. da bude poslušna, da se ne suprotstavlja roditeljima (Mirjana poglavito majci pod čijim je utjecajem najviše i bila), škola među časnim sestrama koje su ju učile da prašta a vjera u Boga da bude još strpljivija, poniznija i navikla na patnički život. Iz današnje se perspektive možemo pitati zašto se Mirjana nije oduprla (prije) no treba uzeti u obzir da se ona udala praktički dok je još bila dijete te da je do 18 godine preživjela više nego što netko preživi sa 60. U svemu tomu, ona se pokazala vrlo hrabra i izdržljiva a ponajprije inteligentna jer je odlučila napustit sve što joj je bilo poznato i čemu su je učili te stupiti u nepoznato. Ipak, sve te godine poniznosti i poslušnosti učinile su je previše tolerantnom na zlo. Ona je u nesreći odrastala a nesretno je i živjela. Čini se da je to za nju postalo prirodno stanje. Možda bi se nekim stvarima ranije odupirala, bila manje naivna i ne tako olako opraštala da joj je odrastanje bilo drugačije. Daleko do toga da ona nije bila jaka i borac no možda uopće ne bi bilo potreba ni za jednim ni za drugim da joj je start bio drugačiji. Zapravo, Mirjana je bila previše plemenita i idealist o čemu više kasnije.
Vratim se njenoj majci i „gubitku“ njenog muža za što je krivila svoju drugu kći, Doricu. Nakon što se on počeo od nje udaljavati više nikad nije pronašla načina da ga pridobije natrag. Sve je radila krivo: optuživala ga je za preljub, vrijeđala, izazivala svađe, uništavala im dom nakon čega bi on nakratko otišao zbog posla pa se opet vraćao. Naprosto ju je počeo izbjegavati ali ona je uvijek pronalazila načina da mu remeti mir te ometa posao. Ženi je, dakako, bilo mnogo teže, možda čak i nezamisivo, otići od doma no gospođa Grgić to nikad nije ni htjela. Ona je rađe ostajala i činila sve oko sebe nesretnima, kad već sama nije mogla biti sretna. Što se tiče braka, ženskih prava nije ni bilo no njoj nisu ni trebala. Ona nije željela otići, čak se ponekad čini da ni njega toliko ne želi koliko ih sve želi mučiti. Pritom nije bila ni malo suptilna. Njene uvrede su bile direktne i precizne kao i udarci. Nije imala potrebe skrivati svoje „probleme“ te se potrudila da i drugi znaju o „nevjeri“ i nepoštenju njena supruga. Obzirom da je njen brak bio nesretan a muž joj pokvaren, Mirjani je pokušala urediti nešto sasvim drugo. Dakako, nije htjela ni čuti da joj se izvanredno nadarena kći školuje pa ju je vrlo rano, gotovo na prijevaru udala. Mirajna je još u toj dobi bila pod njenim velikim utjecajem tako da je bilo potrebno sasvim malo napora da je majka uvjeri kako tom udajom sebi osigurava sjajnu budućnost ali i nju spašava od nepodnošljivog joj oca. Iako je Mirajninog muža smatrala poštenim, marljivim i vjernim grdno se prevarila u njemu. Naime, dobila je zeta škrca koji bi se prodao za teglicu pekmeza. Njena mržnja činila ju je toliko glupom da nikako nije vidjela očito.
Jelena je svoj bračni život smatrala nesnosnim a zapravo je Mirjana ta kojoj je brak bio pravi pakao. Napokon se odlučila razvesti što je njenu majku prenerazilo. Tada je bilo uobičajeno da se ženu osuđuje i šikanira zbog razvoda no ono što je tad doživjela od majke bilo je daleko gore nego što bi joj ikoj stranac priredio. Ukratko, majka je tad proklela kćer. Stvari će postati gore tek nakon što je optuži da i njoj želi preoteti muža (svog oca) te kad će dati sve od sebe da Mirjanu oblati u ionako predrasudama opterećenom društvu u kojem se, okružena neprijateljski raspoloženim muškarcima, žena probija vrlo teško i bez majčinog klevetanja i podmetanja. Vrhunac njene nesnošljivosti ipak se desio na Doričinom sprovodu kad ju je majka ponovo izvrijeđala a Mirjana je opet završila u bolnici. Uz sve to Mirjana je ipak pronašla opravdanje za nju – bolest.
Moramo priznati da je Jelena Grgić više puta ostavila dojam kao psihički nestabilne i ne baš bistre žene: bilo ju je vrlo lako uvjeriti lijepim riječima (zanimljivo, nitko je nikad nije mogao uvjeriti u istinu već uglavnom u laži) te joj je nedostajlo dara za razmišljanje (da je koji put razmislila, uvidjela bi da stvari ne mogu biti onakvima kakve ih ona vidi). Jednostavno se slijepo držala svojih uvjerenja i vjerovala ljudima koji su je u tome podržavali, iako su joj oni zapravo činili više zla nego oni koje je smatrala svojim neprijateljima. Zaslužila je biti izigrana no ona ionako toga nije bila svjesna te nikad za to nije ni ispaštala, ispaštali su drugi. Ona je uistinu bila nesretna i to samo zato jer je tako sama odabrala i jer joj je duša bila istinski pokvarena.
Ranije je spomenut Mirjanin idealizam i naivnost koji se vrlo jasno ocrtavaju kad je riječ o njenom odnosu prema domovini. Još za rana, u samostanu, usađen joj je osjećaj ljubavi prema domovini kojeg je potom ojačalo druženje s njenim prijateljima seljacima koji su joj pokazali jedan sasvim novi svijet (daleko realniji od onoga kojeg je viđala po kurijama) te njen vlastiti osjećaj za pravednošću. Bilo je iznimno hrabro podržavati (i živjeti) politiku koja kontrira mađaronima a naročito ako joj mađaron hrani obitelj (naime, Mirjanin je otac radio kod baruna čiji je kum bio sam Hedervary). I dok je sama boravila u Mađarskoj, udata za čovjeka koji joj je branio uporabu materinjeg jezika čak i u pismima majci, Mirjana nije odustajala pa je umjesto pisama pisala poeziju, u tajnosti. Majka je uložila sve napore da ju onemogući u pisanju pa je o tome čak obavijestila njenog supruga. On je u tome prepoznao poslovnu priliku kako bi podebljao njihov račun. Predočio je Mirjanina djela uglednom književniku koji je potvrdio njenu talentiranost. Trebala je smo napisati pjesmu protivnu svemu što vjeruje i pred njom bi bila izvanredna karijera. Međutim, Mirjana ni časa nije dvojila već je odabrala domovinu i svoje zemljake. Tamo, dakako, ne može ni sanjati o budućnosti ugledne spisateljice. Hrvatsku i njene ljude je u monogočemu idealizirala, mislila je da će joj uzvratiti ljubav koju ona osjeća prema njima. To se nije desilo ni izdaleka jer joj njeni sunarodnjaci nisu mogli ukazati ni puku ljubaznosti kad se sama i nesnalažljiva pojavila u njihovom gradu kako bi im se pridružila u borbi protiv neprijatelja. Mirjana im ni to nije zamjerala jer domovina je nešto presveto čiju svetost ništa ne može umanjiti. Čak ni ljudska grubost, nepravda ili predrasude. Kao književnica i kao Hrvatica bila je prihvaćena tek kad je političkim krugovima u kojima se kretala bila potrebna. Kad je minulo doba borbi i prevrtanja, njene „triade“ postale su zamorne a ona pregažena (ne toliko vremenom koliko od ljudi).
Ova majka i kći nisu mogle biti različitije.
Otac
Ako je Mirjanina majka bila ta koja je uništavala njihovu obitelj, Mirjanin je otac odgovoran jer nije učinio ništa da je spriječi. Ugledan i dobro pozicioniran, gospodin Grgić bio je u vrlo slabom položaju kad se o njegovom vlastitom domu radilo. Kao muškarac, gledano u društvenim okvirima toga doba, imao je daleko veća prava i utjecaj od svoje žene no ipak je ona ta koja je donosila odluke, uglavnom loše.
Radio je za baruna, primao je veliku plaću, živio udobno, mogao je svojoj obitleji štošta priuštiti. Uz svo to bogatstvo uvijek im je nedostajalo blagoslova i mira. Naime, kad bi god izbila svađa između njega i žene mu Jelene, on bi se nakon okršaja povukao. Tukao ju je i vrijeđao jednako kao i ona njega no ni na taj način nije ju mogao obuzdati i dovesti si obitelj u red. Daleko od toga da su se njihove borbe vodile oko plemenitih ciljeva, to su uglavnom bila međusobna prepucavanja i zagorčavanja života koja su redovito završavala nasiljem.
Mirjana je svojim roditeljima očito bila najzanimljivije dijete: o dječacima nitko nije vodio brigu a malu Doricu su kao dojenče poslali u selo da se druga obitelj skrbi za nju kako djevojčica ne bi uzrujavala svoju majku. Mala Mirjana je očito njihovu pažnju dobila zahvaljujući svome bistrom umu jer sve je počelo kad je ona baruna oduševila svojom recitacijom. Njen je otac svakako bio više sklon Mirjaninom obrazovanju ali u ključnom trenutku kad je ona njegovu pomoć najviše trebala on ju je iznevjerio i dopustio njenoj majci da je uda za stranca. Vjerojatno je volio svoju djecu (sama je Mirjana se u to uvjerila tek kad je pristao Doricu poslati u Švicarsku na liječenje o svoj trošak) ali im nije naročito olakšao život svojom pasivnošću. Nije da je on izbjegavao sukobe sa ženom već u njih nije ulazio zbog dobrobiti svoje djece tj. kako bi se za njih izborio. Jednom je Mirjani priznao kako je toliko posvećen poslu baš da bi njima tj. svojoj djeci osigurao lijepu budućnost no to je sve ispalo naopako. Mirko i Tomica su propali jer se nitko nije htio pozabaviti njihovim odgojem, Dorica je umrla par mjeseci prije nego što se trebala udati (za čovjeka koji bi je uzeo bez miraza) a Mirjana se osamostalila i odbila išta od svojih roditelja.
Mirjana je, dakle, bila i njegova miljenica. Ako tako izgleda život miljenice, čovjek se zapita kako bi tek stvari tekle da im je bila manje draga. Vrlo je vjerojatno bio daleko svjesniji mogućnosti njenog intelekta nego njegova žena no nije se ni pokušao boriti zajedno s Mirjanom da završi nauke. On je ipak nikad nije prokleo ni otežavao joj život lažima i zlobnim ogovaranjima kao njena majka. Pokušao joj je pomoći financijski ali Mirjana o tome nije htjela ni čuti, željela je biti samostalna i nikome ništa dužna. Čak je odbila i nešto malo zemlje što je samo njoj odlučio pokloniti spasivši je jedva od supruge.
Kćeri je svakako učini omanje zla od njene majke no kad su njoj ljubav i podrška bile najpotrebnije ni on se nije odazvao (ni on joj se nije javio dok je bolesna ležala u samostanu a nije se znalo hoće li preživjeti, kad se razvela nije ju propustio podsjetiti da na onakvom braku i bivšem mužu ima zahvaliti samo majci).
On je mrzio svoju ženu no ni približno onoliko koliko je ona mrzila njega. Za razliku od nje, on nije mrzio svoju djecu već im se nije znao približiti. Muški svjetonazor onog vremena jamačno majku smatra odgovornom za kućanstvo i odgoj djece dok otac za njih skrbi. Mirjana je jednom umalo doprla do njegove nutrine no sve je to ostalo na pokušaju a on joj je i dalje ostao jednako nedokučiv. Što se toga tiče, prema njemu je bila čak i nepravedna. Majka joj je činila daleko više zla i nakon njenog razvoda imala otvoreno loše namjere no uvijek je lijepim riječima i suzama mogla postići više od njega. Za nju nije ni slutila koliko je pokvarena a prema ocu koji se naprasto nije ni htio braniti ( koliko je bio pasivan) u tom je pogledu bila nepravedna.
Za njega bi se moglo reći da je zgriješio propustom. Propustio je odgojiti si djecu ili se bar učinkovitije pobrinuti da to netko drugi učini, propustio je onemogučiti si suprugu u njenim „razaranjima“, pružiti im svima sretniji dom. Mirjana u njemu nije mogla pronaći utočište ni topline koji su joj očajnički trebali.
Kad joj je došao s barunovom ponudom da će joj pronaći kakvo god namještenje želi ako se udalji od opozicije lijepo je barunu poručila da je njen otac više njegov nego što je ikad bio njihov tj. svoje djece. Da, Grgić je radio za baruna. To mu je često služilo kao više nego dobro došla izlika da pobjegne od bijesne žene no zbog takvoga bježanja njegova su djeca najviše i stradala. Kad nije bilo njega, gospođa Grgić je na nekom drugom morala iskaliti svoj bijes. On im je mogao priuštiti skupo pokućstvo, lijepo posuđe, sagove, porculanske figurice, poslugu i velik miraz no sve je to bilo uzalud kad su kuću njegova žena i on zajedno razbijali u njihovim svađama, jedan miraz su predali škrcu koji ih je dobrano iskoristio a kći im je ionako pobjegla od njega dok im drugi nije ni zatrebao jer im je druga kći umrla.
I on je zastranio te sve izgubio: imetak je do kraja upropastio zajedno sa ženom prilikom njihova razilaženja, jedna mu je kći umrla a druga se udaljila od njega, sinovi su mu izrasli u propalice. Sve što je stvarao, propalo je. Dopustio je da se sve uništi.
Braća i sestra
Grgićevi su imali četvero djece: dva dječaka, Mirka i Tomicu, te dvije djevojčice, Mirjanu i Doricu. Kao što je već rečeno, njihovi su roditelji po svemu sudeći favorizirali Mirjanu. Na žalost, Mirjana nije imala prilike odrastati s nikim od njih. Još kao malu djevojčicu, odvojili su je od braće jer si je njena majka umislila da će nežensko društvo loše utjecati na žensko dijete obzirom na „očevu pokvarenu krv“. Naime, brižna majka i razborita žena kao što je Jelena Grgić nikako nije mogla dopustiti da joj kći krene stopama oca ženskara pa joj je uskratila odrastanje uz braću. To je samo jedna u nizu od gadosti koje je takva majka bila sposobna umisliti.
Sestrina prisutnost u obiteljskom domu također joj je bila uskraćena. Njihova majka svoje najmlađe dijete nije podnosila stoga je malena još kao novorođenče poslana u kuću seljaka kojima je njen otac plaćao da se skrbe o Dorci. Mirjana je i kod njih prvi put ugledala svoju sestricu te je uz puno vike kod kuće saznala tko je ona. Isprva je bila tužna što ne može s njima „uživati“ u velikoj i udobnoj kući, okružena poslugom, no shvatila je da je Dorica zapravo sretnica što živi daleko od majke i oca.
Sestre su se obožavale iako nisu mogle biti različitije. Dorica je bila mnogo ljepša od Mirjane te je nogama čvrsto stajala na tlu. S druge strane, Mirjana je bila sitna i nezanimljiva muškarcima što zbog svoga izgleda a što zbog neviđenog talenta koji u tadašnje vrijeme nije bio nimalo ženstven. Mirjana je imala bujnu maštu, vjerovala je u ljude i ljudima, idealizirala je sve do čega joj je bilo stalo, nikome ništa nije uzimala za zlo, popuštala je i opraštala u situacijama kad možda nije trebala… Dorica je imala daleko više osjećaja za stvarnost i pravdu, ona nije bila sanjar ali bila je daleko življe naravi nego Mirjana. Jedino što im je zajedničko jest nesreća koja ih je obje manje-više pratila.
Sestre su se na neki način spašavale: Mirjana je Doricu spasila od kume u Varaždinu gdje su djevojčicu zapravo trovali a Dorica je Mirjani otkrila majčin i kumin plan da je udaju za Mađara; Mirjana je ostala u braku kako ne bi izazivala majčin bijes koji bi se ionako iskalio na Dorici a Dorica je Mirjani rekla da mora prekinuti s tom žrtvom; kad se Mirjana razboljela Doričina joj je prisutnost pomogla da se oporavi a kad je Dorica oboljela na pluća zahvaljujući Mirjaninim naporima otputovale su u liječilište u Švicarsku gdje je Dorica upoznala mladog liječnika u kojega se zaljubila. Sestre su neko vrijeme živjele zajedno, u Mađarskoj dok je Mirjana još bila u braku te u Zagrebu nakon što je Mirjana napustila muža. Vrijeme koje su provodile zajedno bila im je rijetka sreća koju im je život pružao. Kad se Dorica trebala udati za svog mladog liječnika oboje su bile presretne. No, ta se sreća ubrzo prekinula jer je Dorica umrla a Mirjana se od toga nije nikada oporavila.
Njih je vezala najnesebičnija ljubav, silno povjerenje i bezuvjetna odanost. Dorica je zapravo bila jedini član njihove obitelji koji je Mirjani uzvraćao onoliko ljubavi koliko je i Mirjana davala. S njihovom braćom bila je posve druga priča. Malo se zna o njihovom i Doričinom odnosu a obzirom kako su se ponijeli prema drugoj si sestri, za Doricu je još bilo i dobro što im se putevi nisu susretali.
Iako su dječaci imali puno više mogućnosti školovati se, njih knjiga naprosto nije zanimala. Čitave dane su se skitali i radili nered stoga je očito da se ni njihovi roditelji nisu zanimali za njih. Oni su intervenirali tek kad je trebalo popraviti štetu a to se ni u kojem pogledu ne može nazvati odgajanjem djece. Za razliku od njih, Mirjana je izgarala od želje da se školuje no nitko se nije potrudio da udovolji takvoj želji jedne djevojčice koja se ionako samo treba dobro udati kad poraste.
Kontakt Mirka, Tomice i Mirjane se prvi put spominje dosta kasno, kad već Mirjana postaje samostalna, živi sama, ne komunicira s roditeljima i ne zna o ničemu što se događa kod kuće. Kad su stvari krenule po zlu, došli su joj Mirko i Tomica. Najprije ih je hranila i brinula se o njima nastojeći im nadoknaditi sve što im je u djetinjstvu toliko manjkalo a potom je bila prisiljena plaćati dugove koje su bez imalo srama naparvili na njeno ime. Svote koje je morala izdvajati dovele su je do ruba siromaštva a nezahvalna su joj se braća još i narugala sugestijom da dugove otplati na „ženski način“ jer je ionako za to stvorena.
Mirjana je bila blagoslovljena sestrom poput Dorice ali i prokleta braćom poput Mirka i Tomice.
Stranci
Kad se radi o ženama, glavna premisa svih ovih stoljeća (poražavajuća je činjenica da velikim dijelom to vrijedi i za ovo stoljeće) jest da se žena tj. djevojka treba dobro udati. Za Mirjaninu udaju poglavito je navijala njena majka koja je u tome pronašla učinkoviti način da spriječi njeno dalje obrazovanje te joj tako uništi sve o čemu je ikad sanjala.
Mirjana ni po čemu za udaju nije bila spremna. Fizički, bila je još nerazvijena i vrlo sitna, što muškarcima nije bilo naročito privlačno. Uz sve to, njena je narav naginjala knjigama i dubokim mislima. Mirjana je ipak bila i vrlo sposobna domaćica i kuharica, čemu ju je majka naučila, ali u kući u koju će doći od toga joj neće biti ni malo koristi.
Ako uzmemo u obzir društveno povijesni kontekst i sve što znamo o Mirjani Grgić, najgori ženik koji bi mogao dopasti patriotski nastrojenu Mirjanu svakako bi bi Mađar. Upravo se i to desilo. Posredstvom njene pokvarene kume, Jelana Grgić kćeri je našla Mađara za muža. Gledajući sa perspektive njenih roditelje, udaja za Mađara nije bila nikakvo zlo jer je njen otac ionako radio za baruna čiji je kum bi ban Hedervary a majka nije marila za politiku a još manje za domoljublje. Dovesti bilo kakvog muškarca još djevojčici od Mirjane prava je besmislica ali dovesti joj Mađara polagano ali sigurno prerasta u tragediju. Tragičnost svoje situacije Mirjana će i polagano ali sigurno otkrivati. Poznato je kako je ona kao djevojčica ( i mlada djevojka) beskrajno vjerovala majci, vjerovala ljudima i neprimjećivala zlo u njima. Ipak, na zlo koje će joj se dešavati u novom domu morat će reagirati i pobuniti se protiv njega.
Nakon svadbe, na putu u Mađarsku, muž joj je zabranio da svojima piše na hrvatskom jeziku (na stranu što joj je kasnije zabranio da piše posluzi jer to ne pristoji ženi visokopozicioniranog inženjera poput njega koji je, usput budu rečeno, takvu poziciju dobio isključivo zahvaljujući vezama svoje žene tj. njenog oca), upisao ju je u školu (za brzojavljanje, kako bi se i ona mogla zaposliti i zarađivati) gdje je morala slušati o Mađarskom moru, izgladnjivao ju je i želio unovčiti njezin talent.
Čovjek nije kriv što je bio Mađar no kriv je za svoju bolesnu škrtost. U njegovoj se kući uvijek i na svemu štedjelo a mizerne porcije hrane ozbiljno su ugrozile Mirjanino zdravlje. On sam glad nikad nije iskusio ali se to očito očekivalo za žene u njegovoj kući. Naime, ništa bolje od Mirjane nije prolazila ni njihova sluškinja ali ni njegova majka koja je takav režim s oduševljenjem bodrila smatrajući da je ženina dužnost da štošta bespotrebno trpi te da ju to čini vrednijom. Ponosila se kako je u mladosti teško radila, više od svog muža i sinova, sebi otkidala od usta kako bi oni dobili više te je isto očekivala od svoje snahe. Samo, postojala je jedna razlika koja je situaciju mijenjala iz temelja a ta je da je Mirjana (tj. njeni roditelji sa svojim pregolemim pošiljkama) hranila njih a oni su joj vraćali na način da joj vlastito uskraćuju od usta. Ne samo da su ih Mirjanini hranili, već su kupovali sve što je Mirjani ikad ustrebalo bilo da se radi o odjeći ili materijalu za vezivo. Uz to, lijepe je svotice njen muž stavljao na štednu knjižicu. Ne može se reći da je Nagy sve što je dobio za Mirjanu i s Mirjanom potrošio na sebe no sve je to spremio za svoju starost. U ničem, osim u hrani, nije niti uspio uživati a čak bi i nju spremio za kasnije da mu se Mirjana nije suprotstavila. Tim suprotstavljanjem navukla je na sebe bijes njegove ionako otrovne majke. Starica je čekala svaku priliku da Mirjani zagorči život: upropaštavala joj je jela, veziva, dane…
Osim kontrole nad njenim porcijama, muž joj je imao kontroli i nad svakom minutom njenog života. Bilo je strogo određeno koliko će vremena potrošiti na kućanske poslove, na vezenje, učenje. Napuštanje njihova stana bilo je moguće samo uz prethodnu dozvolu (za što joj je trebao dobar razlog) te uz pratnju. Dorica je jednom Mirjanin bračni život usporedila sa kasarnom gdje je sve sa mnogo strogosti unaprijed isplanirano a kršenje dnevne rutine povlači za sobom posljedice. S druge strane, majka je svima u Hrvatskoj pričala laži o tome kako je Mirjana presretna i obožavana od strane svoga muža, kako živi u raskoši i uživa u braku.
Pod takvim je režimom Mirjana oboljela na živce a za vrijeme njenog oporavka muž joj je strepio nad mirazom koji bi mu zasigurno ginuo da nije preživjela. Na njegovu sreću, vratila mu se zdrava ali je sa sobom dovela i svoju mlađu sestru koja je naročito smetala njegovoj majci. Zahvaljujući svojoj sestri, Mirjana je odlučila okončati svoj brak čekajući jedino da završi tečaj brzojavljanja. Pokazalo se da to nikako neće biti moguće obzirom da su od nje tražili da napiše jednu pjesmu. Ona bi joj donijela ugled, sva moguća priznanja i karijeru o kakvoj jedna žena može samo sanjati a za uzvrat je samo trebala napisati jednu pjesmu o paljenju mađarske zastave kojom osuđuje taj čin i izdaje svoj narod, sve što voli i sve u što vjeruje. Mirjana je napisala pjesmu ali ne onakvu kakvu su od nje očekivali. Time je počeo kraj njenog braka, njena borba za domovinu te njena osobna borba za mjesto pod suncem.
Napustila je Mađarsku, muža koji je udajom za nju napravio odličan posao te je pri razvodu braka dobrano ocrnio, njegovo ogorčenu majku koja predstavlja sve žene koje su odgajane da budu glupe, koje su živjele u svojoj gluposti misleći da rade dobro te su u toj gluposti učile svoje sinove da budu gospodari a kćeri da budu služavke. Puna zanosa i napokon sretna što se oslobodila ogromnog tereta vratila se u Hrvatsku očekujući da će u domovini sve biti bolje i lakše. No, nije bilo.
Prijatelji
Mirjanu su većim dijelom okruživali ljudi koji su joj činili zlo: neki su joj to stvarno željeli, neki su smatrali da joj čine najbolje a neki nisu imali ništa osobno protiv Mirjane Grgić već im nisu bile mile okolnosti da je žene koja pokušava pronaći svoje mjesto u krugovima za koje se smatralo da su rezervirani isključivo za muškarce. Borila se s podmetanjima, predrasudama i nepravdom. Ipak, u moru neprijatelja Mirjana je imala par vrlo vrijednih prijatelja i mogla se pohvaliti sa nekoliko bezvremenskih prijateljstva.
Još kao mala djevojčica, Mirjana je plijenila pažnju i naklonost sve posluge. Svi su je žalili što je osuđena na roditelje kakve je već imala, svima je bila draga i uvijek su je bili spremni zaštititi od majčina gnjeva kad su god mogli. Također su joj i seljaci bili skloni, kako seljačka djeca s kojima je Mirjana obožavala provoditi vrijeme tako i njihovi roditelji koji su se, baš kao i posluga, sažalili nad djevojčicom koja kod kuće ima toliko nemira i zla. Kad je pobjegla od kume u Varaždinu i utočište pronašla u nepoznatom selu, i ti su je seljaci prihvatili i zavoljeli. Iz tog „nižeg“ svijeta Mirjana je stekla dva prijatelja do groba: špana Tenšeka i svoju dadilju Martu. Nakon što bi dobila batine ili se izvukla netaknuta iz roditeljskog okršaja, on bi joj pričao priče i umirivao je. Marta se pak uvijek brinula za nju a sve što se njoj događa i sama proživljavala s jednakim intenzitetom. Čak i kad se Mirjana udala, pokušavala je stupiti u kontakt s Martom no znamo da je to bilo neizvedivo uz supruga koji je kontrolirao svaku minutu njenog života a ako bi mu kojim čudom što promaklo, njena je majka to ispravljala.
Najljepša sjećanja iz Mirjaninog djetinjstva zacijelo pripadaju sobi za služinčad. Oni su je umirivali, mazili, čuvali, tješili, voljeli, spašavali… Mirjana je čak jednom imala za školski zadatak u samostanu opisati svoj najljepši dan. Kako joj ni jedan dan kod kuće nije bio sretan, našla se neprilici jer nije napravila zadatak. Na kraju je ipak pronašla svoj najljepši dan koji je bio dolazak u samostan. Tamo je pronašla nešto mira i novu prijateljicu do groba – sestru Bernardu. Nedostajala joj je Marta, nedostajao joj je Tenšek čiji je pripovjedački put očito naslijedila zabavljajući svoje kolegice raznoraznim pričama. Bernardu je voljela više od majke ali joj je i Bernarda više od majke pružala: brinula se za nju i podržavala je njene talenta za pisanje i za glumu, silno je željela da i njeni roditelji vide koliko je Mirjana briljantna no sve se to zadržalao samo na željama. Htjela joj je i pomoći da nastavi školovanje i da postane profesorica no život je imao drugačije planove koji su Mirjani oduzeli Bernardu i nju doveli u Mađarsku.
U svo vrijeme svoga braka, Mirjana je u Mađarskoj uspjela steći samo jednu prijateljicu – ponovo sluškinju. Istina je da se njihovi položaji u onoj kući i nisu toliko razlikovali stoga su se dvije mlade žene zbližile u zajedničkoj nevolji. Posluga je oduvijek navikla na ponižavanja stoga su Mirjanine ljubazne i dobrohotne geste bile prava rijetkost i iznenađenje. Ipak, njena dobrota, kad se radilo o posluzi u njenom domu u Hrvatskoj ili tamo u Mađarskoj, nikad nije ostala nezamijećena ni neuzvraćena. Da nije bilo te djevojke koja je zajedno s Mirjanom bila gladna, njen bi bijeg bio značajnije teži.Najljepša sjećanja iz Mirjaninog djetinjstva zacijelo pripadaju sobi za služinčad. Oni su je umirivali, mazili, čuvali, tješili, voljeli, spašavali… Mirjana je čak jednom imala za školski zadatak u samostanu opisati svoj najljepši dan. Kako joj ni jedan dan kod kuće nije bio sretan, našla se neprilici jer nije napravila zadatak. Na kraju je ipak pronašla svoj najljepši dan koji je bio dolazak u samostan. Tamo je pronašla nešto mira i novu prijateljicu do groba – sestru Bernardu. Nedostajala joj je Marta, nedostajao joj je Tenšek čiji je pripovjedački put očito naslijedila zabavljajući svoje kolegice raznoraznim pričama. Bernardu je voljela više od majke ali joj je i Bernarda više od majke pružala: brinula se za nju i podržavala je njene talenta za pisanje i za glumu, silno je željela da i njeni roditelji vide koliko je Mirjana briljantna no sve se to zadržalao samo na željama. Htjela joj je i pomoći da nastavi školovanje i da postane profesorica no život je imao drugačije planove koji su Mirjani oduzeli Bernardu i nju doveli u Mađarsku.
U svo vrijeme svoga braka, Mirjana je u Mađarskoj uspjela steći samo jednu prijateljicu – ponovo sluškinju. Istina je da se njihovi položaji u onoj kući i nisu toliko razlikovali stoga su se dvije mlade žene zbližile u zajedničkoj nevolji. Posluga je oduvijek navikla na ponižavanja stoga su Mirjanine ljubazne i dobrohotne geste bile prava rijetkost i iznenađenje. Ipak, njena dobrota, kad se radilo o posluzi u njenom domu u Hrvatskoj ili tamo u Mađarskoj, nikad nije ostala nezamijećena ni neuzvraćena. Da nije bilo te djevojke koja je zajedno s Mirjanom bila gladna, njen bi bijeg bio značajnije teži.
Povratkom u domovinu situacija nije bila ni izbliza onakva kakvu je očekivala: društvo nije naklonjeno ženi koja bježi od muža (makar on bio Mađar koji je želi odnaroditi), koja želi biti samostalne i svojim se radom uzdržavati. Da nije bilo suca Domića te njegova nećaka Milana kojega je Mirjana upoznala još prije udaje, bilo bi joj još teže „preživjeti“. Sudac joj je pomogao da nađe posao a Milan da se uključi u političku borbu. Kad je bila politički aktivna i skupljala poene za opoziciju, politički krugovi su bili oduševljeni njenim nastupom i zalaganjima. Nakon što je sve to završilo i Mirjana im više nije bila potrebna, ponovo se našla sama. Domoljublje je postalo „dosadno“ a Mirjana kao vječiti domoljub naporna javnosti koja ju je prije baš zbog toga obožavala. Upravo joj je rad pomogao da nastavi živjeti nakon Doričine smrti no kad su joj i to oduzeli, njen život nije više imao smisla. Milan Domić zaista je bio odan prijatelj: od trenutka kad su se upoznali u noći pobune seljaka koja je lokalnu vlastelu umalo došla glave, preko susreta u perivoju kada je bila u majčinom društvu koja nije krila svoje nesimpatije prema Milanu, kad se vratila u Zagreb a Marko se mogao samo njemu obratiti da joj pomogne, kad su zajedno nizali političke uspjehe i bili u središtu zbivanja pa sve do onog pisma u kojom joj i dalje pruža podršku i bodri je da nastavi biti ono što jest iako su joj svi okrenuli leđa, narugali joj se i odbacili je. Među njima nikad nije bilo ničega romantičnog, čak ni u naznakama. Oduvijek i zauvijek su si bili najiskreniji i najodaniji prijatelji.
Iza nas je vrlo dirljiva priča o jednoj Mirjani kojoj život nije pružao ništa lijepoga. Međutim, Mirjana je samo djelomice fiktivan lik dok je drugim dijelom sama Zagorka. Sva nepravda, nesreća i zlo u Kamenu na cesti veliki su teret i za izmišljenu junakinju a kamoli za stvarnu djevojčicu i ženu koja se sa svim tim morala nositi u daleko nepovoljnijoj društvenoj klimi od današnje. Mirjanu nisu zaustavljale nikakve prepreke ni predrasude te je ustrajala u onome što želi: biti samostalna, biti patriotkinja i biti književnica. Mirjana, kao ni Marija Jurić Zagorka nije doživjela priznanje koje zaslužuje za života ali obje su ostavile trag.
Zagorkin kutak 