Grička vještica nije jedan jedinstveni roman, nego ciklus romana od sedam svezaka. Prvi roman čuvenog ciklusa pod nazivom Tajna krvavog mosta počinje izlaziti 1912. godine u Malim novinama, a tiska se u svescima. Uspjeh je tako živ da vlasnici tiskare, ne pitajući Mariju Jurić Zagorku, objavljuju na kraju romana da je to tek uvod i da će se uskoro pojaviti nastavak.
Zapregnuta u taj pripovjedačko-novinarski jaram, autorica piše iz dana u dan, te objavljuje uoči I. svjetskog rata (1913.-1914.) Kontesu Neru, i Malleus maleficarum. Poslije rata u “Novostima” i “Večeri” ostale romane koji se ideološki i tematski nadovezuju na one spomenute: Dvorska kamarilla, Suparnica Marije Terezije i Buntovnik na prijestolju.
Po temi to je ljubavni roman s elementima pustolovnog, kriminalističkog, akcijskog, povijesnog. Djelo je nastalo u razdoblju moderne, no ono nije reprezentativan primjer toga razdoblja. U djelu se susrećemo sa mnogim romantičarskim motivima kao što su npr. : mistika, tajanstvenost, neobjašnjiva ubojstva, lik kontese Nere koji je tipičan romantičarski lik (ona je zbog svojih stavova u sukobu s društvom u kojem živi), spisateljičino unošenje narodne usmene predaje u radnju. Također se ističe utjecaj hrvatskog narodnog preporoda na Zagorkino stvaralaštvo. On se očituje u pomalo antiaustrijskoj orijentaciji jer Zagorka, pišući o borbi glavnih junaka za svoju sreću na bečkom dvoru, želi upozoriti na provođenje mađarizacije u njeno doba. Ona sugestivno , ali ipak neizravno ističe da glavne junake u tuđini sustižu nedaće jedna za drugom, te nam govori o spisateljičinom mišljenju kako Hrvatsku sustižu nevolje pod tuđom vlašću.
Likovi se upuštaju u vratolomne pustolovine kako bi spasili svoje ideale, obranili svoje stavove ili razotkrili zločince. Razna ubojstva kao npr. u Tajni Krvavog mosta, kojim ubojica nagoviješta ubojstva još osmorice plemića daju kriminalističku notu romanu.
Povijesni događaji koji su ukomponirani u djelo kao dio prepreka koje glavni junaci moraju prebroditi da bi ostvarili svoju sreću u romanu vrše ulogu Zagorkine namjere da hrvatske čitaoce zainteresira za hrvatsku povijest. Razni podzemni hodnici, tajni prolazi u zidovima palača, dvoraca (npr.: u Trakošćanu, Mokricama), zatvaranja u podrume, daju romanu ugođaj tajanstvenosti i mističnosti. Akcija se prikazuje uglavnom pomoću prepričavanja, jedna od rijetko opisanih je Sinišino prerušavanje u vraga.
U romanu se pomoću dijaloga „…postiže maksimalna podudarnost vremena pripovijedanja i vremena opisanog zbivanja, na taj se način gotovo sva prikazivanja i prikazuju, što može zvučati čudno, jer se radi o vrsti romana u kojoj je akcija dominatni element sadržaja…”
Likovi su plošno atribuirani i polarizirani. Imaju unaprijed zadane karakterne osobine: ili su dobri ili zli. Spisateljica ovom tehnikom, koja se još naziva i crno – bijela tehnika, radnju u biti svodi na stalnu borbu antagonističkih parova, bez psiholoških nijansi. Crno – bijela tehnika proteže se i na formiranje zapleta.
Crni likovi su pokretači radnje, oni su organizatori spletki, a razlozi za ovakvu djelatnost raznoliko su motivirani, bilo glupošću, neukošću, gramzivošću ili sujetom, ali uvijek neobrazloženom osobinom lika. Bijeli se likovi nalaze u stalnom aktivnom stanju izmicanja pogibeljima koje im sa svih strana prijete. (Wiki)
Zagorkin kutak 