Nevina u ludnici

Nevina u ludnici – što znamo o ovom tajanstvenom djelu?

Autor: Krystle

~

PREVARENA U SREĆI I LJUBAVI

 – Dragi moj, oh, da mi je ovako vječno na tvom srcu počivati i osjećati zagrljaj tvojih snažnih ruku, oh Herberte kakva bi to bila za mene sreća i radost!

– Hermino, ljubljena moja – odvrati divni mladić – i mojim srcem struji neopisiva dragost kad sam u tvojoj blizini.

Stisak tvoje ruke, tvoj poljubac, pogled tvojih bezazlenih očiju, sve me to ispunja neizrecivom srećom. Oh, reci mi da li si moja, da li je svaki kucaj tvoga srca moj i jedino moj!

– Tvoja sam, samo tvoja, Herberte, Herberte, zauvijek, zauvijek! – usklikne Hermina privinuvši se nježno uz mladog grofa. – Previše te ljubim, previše! Zato sam ti i dala sve, sve najljepše i najčasnije što jedna žena može dati ljubljenom čovjeku!

Vrućim poljupcem ušutka mladi plemić obožavanu ženu.

– Još samo četrnaest dana, Hermino, i tada ćemo se vjenčati. Onda će se Hermina Treskov nazvati groficom Sokolgradskom, a zalog naše ljubavi, ovo malo dijete, ugledat će svijet u gradu mojih pradjedova.

U to netko pokuca na vrata. Dvoje zaljubljenih tihim poklikom se razdvoje. Otvorivši vrata, Hermina opazi čovjeka koji joj pruži buket mirisnih ruža i u njima maleno pisamce.

„Gospođici Hermini Treskov“ – pisalo je na omotnici. Prije nego je iznenađena i uzrujana djevojka mogla otvoriti usta da donosioca bilo što upita, ovaj već bijaše iščeznuo.

– O, hvala ti, hiljadu puta ti hvala, mili moj Herberte, na ovim krasnim ružama. Kako si nježan, kako si dobar – reče ona tiho, ali najednom joj obamre riječ na usnama. Strava joj obuze grudi kad je pogledala u mladog čovjeka. On se digao, te namrštenim licem, sijevajući očima i dršćući od bijesa stupio je pred nju. Sarkastični smijeh, koji je proparao djevojčino srce, prodre iz njegovih blijedih usta.

– Komedijašice, bestidna varalice, napokon sam te raskrinkao! Ti podli stvore, govori tko ti šalje ovo cvijeće?!

– Herberte, što to govoriš? Zar mi ovo cvjieće nisi ti poslao? Kunem ti se uspomenom svjoe pokojne majke, Herberte, da ne znam nikoga tko bi imao prava, osim tebe, da mi pošalje cvijeće!

– Gadna vještice! – teško dišući izusti plemić i istrgne joj iz ruku pisamce, te ga dršćućim prstima otvori. Crte lica mu se izmijeniše u strašnu grimasu, a grozna kletva zaori sobom kad je pisamce pročitao.

– Stidi se, propala bludnice! Tvoja se sramota ipak otkrila! Ti si, dakle, ljubavnica ruskog kneza Borisa Slatkina, a mene si opčarala nekom tobože čistom ljubavlju, čednošću i nevinošću! Ha, ha, ha!

Hermina stajaše kao gromom ošinuta. Ruže joj bijahu ispale iz ruku. Ona molećivim i izgubljenim pogledom gledaše u oči onoga kojega je neizmjerno ljubila i koji joj je sada na glas čitao sadržinu kobnog pisamca.

Mila i nezaboravna Hermino!
Kada budeš primila ove ruže, ja ću već biti u vlaku, koji će me nositi na moja imanja u Rusiju, jer ne bih želio da stojim na putu tvojoj udaji sa dobrim, lakovjernim grofom Herbertom Sokolgradskim. Uspomena na one sretne časove što sam ih u tvom naručju proveo, ostat će mi nezaboravna. Nastoj da Herbert prizna svojim naše dijete, jer samo ćeš na taj način moći prikriti našu tajnu ljubav.
Primi hiljadu poljubaca od tvog ljubljenog

Borisa, kneza Slatkina

– Bestidna bludnice! – poviče Herbert i zgužvavši papirić baci joj ga u lice. – Zahvaljujem ovom sretnom slučaju koji je meni lakovjernom otvorio oči. Dakle, ljubavnici jednog protuha pružio sam sve svoje osjećaje. Stidi se, hiljadu puta se stidi, propalice, koju sam izvukao iz siromaštva i koju sam htio učiniti groficom. Fuj, zgražam se nad tobom! Odlazim, naši putovi se zauvijek razilaze. – Nakon tih riječi on uzme svoj šešir i uputi se prema vratima.

– Herberte, jedini moj! – poviče Hermina s užasom.

– Kunem ti se da sam ti bila vjerna, da jedino tebi pripada moja ljubav, svaki kucaj moga srca. Ovo pisamce nije ništa drugo nego laž i prevara. Istina, knez Slatkin mi se htio približiti, ali ja sam ga smjesta odbila. Stoga te molim, Herberte, smiluj mi se i ne ostavljaj me, vjeruj mi da te iskreno ljubim!

– Što, bijedna kukavice, zar ćeš mi još, usprkos ovom vidljivom dokazu, bezobrazno lagati?! I takvu bludnicu sam ja ljubio i obožavao i htio uzeti za svoju zakonitu ženu?!

– Herberte, zaklinjem te srećom tvoga budućeg djeteta, saslušaj me, ne vjeruj…

– Šuti, prokletnice, ne ću da čujem ni riječi o tom kopiletu, koji ima da zahvali svoj začetak drugom čovjeku. Ha, ha, ha! I ja sam zbog tebe odbio ljubav Arabele Kameničke, ljepota koja je uzbudila sve muškarce na kraljevom dvoru. A ona je željela samo mene! Ali, još ima vremena da moju ludost ispravim! Da, kunem ti se svojom glavom, i znaj da ne će proći ni godina dana, a ti ćeš me vidjeti uz onu ženu, umjesto koje si ti trebala stajati.

Nakon tih riječi uputi se on ogorčen prema vratima.

– Herberte, zaslijepljen si ljubomorom, ne napuštaj me, jer to će biti moja smrt!

– Što me se tiče, umri, na svijetu bit će jedna bludnica manje!

– O, Herberte, zar si zaista poludio? Ta kako možeš sumnjati u moju ljubav. Na Koljenima te molim ostani, ne napuštaj me, pomisli na naše dijete.

Ali, do ludila ogorčeni plemić svom snagom odgurne od sebe uplakanu djevojku, kad mu je htjela obujmiti koljena i poviče:

– Prokleta bila, bestidna varalice! Tvoja komedija je odigrana, mene više ne ćeš vidjeti.

U tom trenutku uz prigušeni krik onesvijesti se sirota djevojka i sruši na zemlju. Dugo je ležala tako na tlu, a vrele suze kapahu joj niz lice. Sama je ležala ondje. Herbert ju je napustio, napustio zauvijek…

Napokon se nesretnica uspravi i svojim nježnim rukama podigne raščupanu kosu s lica, koje je bilo sablasno blijedo. Neka tajna odluka zasja u njenim očima: – K njemu! – šapnuše njene blijede usne. – Još ću jednom s njim govoriti. On mora vjerovati mojoj ljubavi. Ova spletka mora se razjasniti, inače ja ću, oh, umrijeti!

Brzo se ogrne ogrtačem u namjeri da izađe, ali tada pristupi ladici stola i izvadi odatle pismo, koje joj je Herbert prije mjesec dana napisao. U njemu se on zaklinjao svim onim što mu je milo i sveto da će je oženiti, a dijete, plod njihove zajedničke ljubavi, da će pred čitavim svijetom priznati. Poljubivši pismo, na koje su pale njezine tople suze, metne ga u džep haljine.

Čim je očajna djevojka izašla iz svoga stana na ulicu, krene za njom jedna zatvorena kočija, koja je nedaleko od njezine kuće nekoga očekivala. Hermina je nije opazila. Zamišljena iziđe iz grada i žurno koračaše naprijed.

Već je padao mrak. U nogama je osjećala umor, a Sokolgrad bijaše još najmanje jedan sat udaljen. Izmučena duševnim bolima i sva očajna, ona klone od umora i sjedne na kameni rub ceste da se trenutak odmori.

U tom času do umorne bijednice dojuri zatvorena kočija i naglo se zaustavi: – Jeste li možda bolesni, dijete moje? – začuje ona sažalni glas, a na prozoru kočije pokaže se glava mlade gospođe zamamne ljepote. – Kuda ćete ovako kasno u noći?

– U Sokolgrad – šapne postiđeno Hermina.

– U Sokolgrad? Ah, to mi je ugodno čuti i ja tamo idem. Dođite u moju kočiju, jer znam da ste umorni. Od mene bi bilo nemilosrdno da vas u noći ovdje ostavim samu.

– O, kako ste vi dobri! – usklikne Hermina zahvalno i sjedne sa strahopoštovanjem u kočiju do otmjene gospođe.

Zamišljena i zadubljena u svoje bolne misli i boreći se sa suzama, sjedila je Hermina nepomično u svilenom naslonjaču, te i nije mogla primijetiti paklene, pobjedonosne poglede ove krasne gospođe, koja ju je svojim crnim, prodornim, oštrim očima promatrala.

Napokon, kočija se zaustavi, a željezna se vrata otvoriše. Hermini zakuca srce kao da će iskočiti. A kako i ne bi? Za nekoliko trenutaka stajat će opet pred čovjekom kojeg je toliko ljubila, a koji ju je tako strašno, tako grozno i na tako okrutan način od sebe odbacio.

Nikada još dosad njena noga nije stupila preko praga Sokolgrada. Ona je grad poznavala samo po pričanju svoga ljubljenoga i bila je nemalo začuđena zbog neprijatnog utiska, koji je na nju ostavila zgrada u koju je gospođa bijaše uvela.

Neki neugodan osjećaj obuzme uplašenu djevojku, kad je njena otmjena pratilica otvorila jedna pokrajnja vrata i kad su obadvije stupile u mračnu, hladnu i neprijatnu sobu. Gospođa zalupi za sobom vratima, a tad se paklenski nasmije, tako da se Hermina još više uplaši, ne sluteći nikakvo dobro.

– Gdje je Sokolgrad? – upita djevojka uplašeno. – Stanuje li ovdje grof Herbert? Zašto me tako užasno gledate, ta šta sam vam skrivila?

Hermina uplašeno uzmakne pred ovom ženom, koja ju je promatrala očima punim paklene zlobe.

– Podla zmijo! – povikne napokon. – Ti gadni i drski stvore, kako si se usudila preoteti mi onoga za kojim toliko žudim! Znaj da je Herbert Sokolgradski jedino moj i da ga ti više nikada ne ćeš vidjeti! Zbog toga što si to pokušala, čitav svoj život okajavat ćeš ovdje, da osjetiš koga si se usudila uvrijediti i postavljati zapreke između Arabele Kameničke i grofa Herberta.

– Arabela! – usklikne Hermina i trgne se od straha. S očiju joj padne mrena i ona uvidje da to nije bio samo slučaj, što ju je ova paklena žena susrela na cesti i primila u svoju kočiju. To je, dakle, ta njezina krvna neprijateljica, koja je izvela onu okrutnu spletku protiv njene sreće. – Oh! – poviče Hermina držeći se za zid da ne padne u nesvijest. – Vi ste, dakle, ona, koja mi je poslala buket ruža, vi ste, dakle, ona koja je nagovorila onog propalicu kneza Slatkina da mi napiše ono đavolsko pismo. Oh, sada mi je sve jasno, ali znajte da će još sad omah Herbert saznati tko je izvršio ovo podmuklo djelo, kako bi nas dvoje rastavio. Vjerujem, da će on tražiti i znati dobiti zbog toga i zadovoljštinu! – Hermina htjede izaći.

– Oh, što je to? – trgne se ona sva uplašena. – Vrata su zaključana! Gdje je ključ? Otvarajte! Ja idem grofu Herbertu! Zar me ne čujete? Otvarajte ili ću kroz prozor skočiti!

Kao bijesna popne se Hermina na prozor, ali zastane kao gromom ošinuta, jer na prozoru bijahu željezne rešetke. S usana Arabele odjeknu paklenski smijeh.

– Što to znači? Ta gdje sam ovo ja?! – uzvikne Hermina.

– U ludnici! – poviče Arabela promuklim glasom. – Da, u ludnici i tu ćeš čitav svoj život provesti! U ludnici, među luđacima ćeš okajavati svoju drskost. Nikada ne ćeš izaći iz ovih sivih zidina, već ćeš poput sablasti među luđacima okajavati svoj zločin, što si mi htjela preoteti ljubljenog čovjeka.
Hermina, smrtno uplašena, osjećaše kao da se pod njenim nogama otvara zemlja.

– Snivam li to ja, ili je to grozna zbilja što sam sada čula? Zar, doista, nema nikakve nade za moj spas?

– Ha, eno tamo su još jedna vrata! – uzvikne Hermina.

Divljim skokom poleti očajna djevojka prema vratima, ali u isti čas ona se otvoriše, a pred nju stupi visok, u crno odjeven, tamne brade, čovjek i prepriječi joj put. Crte njegova lica ne davahu uplašenoj djevojci ni najmanje nade u spas. Njegove oči imale su u sebi nešto tajanstvena i zlobna, a oko usana mu je igrao sarkastičan osmijeh, u kojem se nazirahu okrutnost i zloba.

– Tko mu drago vi bili, gospodine – obrati mu se Hermina jecajući – spasite me iz ovog groznog mjesta u koje me je dovela ova žena da me može uništiti!

– Budite zahvalni ovoj otmjenoj gospođi – odvrati gospodin sa zlatnim naočalima. – Ova plemkinja mi vas je predala da vas izliječim od vaše lude uobrazilje… Ja sam doktor Moris, šef ove ludnice.

– Ali, ja nisam luda! Pustite me napolje! Maknite mi se s puta, jer ću se boriti s vama na život i smrt! – uzvikne očajno Hermina.

– Zaista, ovo je opasna luđakinja – reče liječnik s paklenskom mirnoćom. – Ali, za ovakve je najbolje sredstvo luđačka košulja.

Istog momenta on zazviždne, a na njegov zvižduk uleti u sobu ogromna, jaka ženetina, koja na liječnikov mig pograbi smrtno uplašenu nježnu djevojku, baci je na tlo i jednom nogom klekne na njene grudi.

– Smilujte se! U pomoć! – stenjaše jadnica. – Smilujte mi se zbog mog djeteta kojeg nosim pod srcem! Dijete moje! Moje zlato! Prokletnici! Ugušit ću se! Umirem! Herberte! Herberte!… U pomoć… Ja…

Ali, dalje više nije mogla progovoriti ni riječi, jer joj ona grozna žena ugura u usta zapušač, a tad joj nemilosrdno navuče preko glave luđačku košulju, koja stezaše ovo blijedo i nemoćno stvorenje, koje više nije moglo govoriti, već je samo još očima molilo za milost… Sirota nesretna djevojka. Prije se u paklu mogla nadati smilovanju, nego u ludnici dr. Morisa! …

Potpuno nemoćna da se pomakne i progovori ijednu riječ, ležala je Hermina na podu. Kroz suze je vidjela kako se ova dva đavola u ljudskom obliku međusobno naslađuju nad njezinim mukama.

– Doktore – šapne Arabela – ovog podlog stvora mora nestati, nikada više njena noga ne smije stupiti među ljude.

– U mom zavodu, ona je za sav svijet već nestala. Ovdje će ona biti živa ukopana – odvrati ona. – Ali, smijem li se nadati vašoj zahvalnosti?

– Moja darežljivost, doktore, bit će vam valjda sigurno poznata – šapne mu ova grozna žena u uho. – Zar vas nisam kneževski nagradila i onda, kad sam ovdje svom djetetu život darovala?

– Zaista je tako, barunice. Budite uvjereni da će vaša želja biti ispunjena, i vi ćete sa mnom biti potpuno zadovoljni. Ne će proći ni tri mjeseca, a od ove žene ovdje bit će samo sjena. Prije pola godine ona će biti napola luda, a prije nego istekne godina dana, kunem vam se, poštovana barunice, ovu ženu, koja ovdje leži na tlu, stići će ista sudbina kao i sve one druge koje su meni povjerene. Pobrinut ću se za to da potpuno poludi.

– Tako i treba! To će biti moja osveta ovom propalom stvoru! – uzvikne Arabela. – A dotle ja se ipak nadam da ću pridobiti ponovo Herbertovo srce.

– Hermini se sledi krv u žilama kad je ovo čula. Zar će ona zbilja morati čitav svoj život čamiti u ovoj mračnoj zgradi među luđacima? Grozno! …

TAJNE LUDNICE

Užasni smijeh, jecanje, plač, kletva, životinjski glasovi i zaglušna vika prodirahu kroz dugi hodnik kojim su prolazile polugole prikaze s užasnim izražajem lica ili su se po tlu valjale. Kako je grozno bilo gledati ove bijedne žrtve. To je bio ženski odio ludnice dr. Morisa.

U jednom kutu ovog mračnog i smrdljivog hodnika čučila je u dronjcima odjevena jedna žena. Raščupana kosa pala joj je na blijedo i upalo, nekada sigurno lijepo lice. Što li to drži ta nesretnica u svojim mršavim rukama, što to pritišće na svoja gola prsa? Ta je li moguće! Dijete, jedva godinu dana staro! Ona ga je majčinskom nježnošću pritiskala na svoja prsa i milo gledala.

– Ružice, siromašna Ružice – šaptaše jadna žena. Jedina utjeho moja u ovom paklu ljudske bijede. Ti jedina srećo u mojoj nesreći. Godinu dana već čamim u ovoj strašnoj kući, u kojoj sam te ljubljeno moje dijete, porodila uz užasne boli i veliku tugu. Zbog tebe trpim glad, zbog tebe, jedino zbog tebe podnosim još uvijek ovaj grozni život, strašniji i od same smrti.

* * *

Tako počinje Nevina u ludnici (punim naslovom: Nevina u ludnici ili Utvora Sokolgradska) — bizarno, tajanstveno, čudnovato i teško dostupno djelo koje se obično, kadšto posve nekritički i usputno, pripisuje Mariji Jurić Zagorki. No, je li to doista Zagorka? Zasad nema nedvojbenih i jasnih podataka o autoru ovog djela, a zbog toga što je rijetko (dosad nije objavljeno kao knjiga, nego u sveščićima koji su se prodavali na kioscima) postiže nevjerojatne cijene u antikvarijatima. Oni kojima su njihove majke ili bake ostavile ove sveščiće u amanet ne bi trebali propustiti pročitati ovo djelo. Doista se ima što pročitati! Tipični je to onodobni vratolomno-pustolovni roman, koji su, kao i ostale, iz tjedna u tjedan (izlazio je utorkom i petkom na svega šesnaest stranica) gutale tisuće čitatelja. No je li – Zagorkin?

Radi se o 1800 stranica nevjerojatnog, gotovo nadrealnog romana, u kojem likove krajnje neobičnih imena fantastične avanture sustižu gotovo iz retka u redak i sve je puno spektakularnih obrata, iznenađenja i pustolovina u tom bizarnom svijetu sumornih gradova, čudnih likova, konja, kočija, bodeža, osveta, paklenskih planova, okrutnih spletki, zakrabuljenih spodoba, krajnje bijede i velebnih dvorova. Budući da je djelo rijetko i teško ga je nabaviti, evo uvertire.

Spektakularna pustolovina

Nakon šesnaest godina braka s Arabelom Kameničkom, koja biva prekasno raskrinkana u preljubu s knezom Slatkinom, a susrevši u nekoj zalagaonici (kamo je dospio otkupljujući narukvicu koju je njegovoj budućoj sluškinji Alici Redović, kćerki pokojnog propalog generala, ostavila kao amulet njezina dobra pokojna majčica) neku groznu, prljavu staricu koja je pokušala založiti prsten koji je nekada darovao svojoj Hermini i saznavši tako da je ista još uvijek u ludnici (a ne da se utopila, u što ga je uvjerila Arabela), Herbert izbavlja iz ludnice svoju, sada već doista posve ludu krivo optuženu Herminu Treskov, koja se – kažu liječnici! – neće oporaviti sve dok svojim vlastitim umornim očima ne vidi svoju voljenu Ružicu, koju je u zajedničkom pokušaju bijega iz ludnice (koji po Herminu nije dobro svršio te je ondje provela još punih šesnaest godina) spasio dobri gospodin Diboa te je odgojio kao svoju kćer. Ružica Diboa, navršivši šesnaest godina i saznavši na samrtnom uzglavlju svog dobrog poočima istinu o tome kako je ovaj zajedno s njezinom majkom bježao iz ludnice, počinje tražiti svoju majku i, dakako, i sama zaglavi u strahotnoj ludnici „sjedobradog lopova“, doktora Morisa, u kojoj prije šesnaest ljeta bijaše i rođena!

Putem do ludnice Ružica, držeći u ruci kiticu poljskog cvijeća, upoznala je prelijepoga mladog grofa Valtera Hohburškog te se dvoje mladih odmah dogrobno zaljubilo jedno u drugo. Shvativši da se Ružica iz ludnice ne vraća, Valter se načini ludim, te ondje i sam namjerno dospije. Tako je blizu Ružice, a tako od nje odvojen (iako se cigle u zidu ćelijice, dakako, miču, pa može kadšto razmijeniti riječ s Ružicom koja je, gle čuda, baš u ćeliji do njegove). Nakon što se za zgodnim mladolikim grofom sladostrasno pomami pohotnica Arabela, koja bi mu po godinama mogla biti majka, on biva izdvojen u posebno krilo ludnice, gdje ga zakrabuljena sestra milosrdnica Esperanca drži u uvjerenju kako je, zbog iznenadna napadaja teške živčane bolesti, u nekom drugom sanatoriju, a ne u Morisovoj ludnici. Dakako da je Esperanca u stvarnosti prerušena Arabela, a on je i dalje u rukama notornog doktora Morisa.

Za to vrijeme, poduzetna ali zla barunica Arabela uspjela je svoju nezakonitu kćer Lolu Zvjezdović, „dijete grijeha i sramote“, inače maloljetnu kraljicu valcera u četvrti crvenih svjetiljaka koja je dotad nesvjesna svojih roditelja živjela kod neke stare Gilerice, nagovoriti da se ubaci u dvorac Sokolgrad i izigrava Ružicu, što ovoj i uspijeva (Herbert je presretan što je konačno nakon duge potrage našao kćer!), premda njegovateljica luđakinje Hermine, dobrodušna Alica Redović, sumnja u njen pravi identitet, a i sama je Hermina posve uvjerena da to nije njezina kći, no ona je luda pa je malotko zaozbiljno uzima. Ipak, Hermina uspijeva otrgnuti dio „zeleno-svilene“ Loline haljine nakon što je iznenadi dok se ova, po povratku iz svojeg noćnog provoda u četvrti crvenih svjetiljaka, svilenim stepenicama zakačenim za balustradu vraćala u Sokolgradski dvor.

Loli se uskoro u dvorcu priključuje i ljubavnik Fred Rober, kralj provalnika, kojem se ova u bordelu „Zelena ptica“ na bodež zaklela na vječnu ljubav, a na Herbertov Sokolgrad uvlači se tako što se predstavlja kao Fred Braum, podrijetlom Englez, koji je služio kao džokej i kočijaš, a koji je grofu Sokolgradskom sad kao kočijaš doista potreban, budući da je u vratolomnoj jurnjavi kočijom (prouzročenoj time što je Fred konju pod rep metnuo upaljenu gubu!) upravo izgubio svog dugogodišnjeg vjernog kočijaša Branda koji je u toj jurnjavi, izgubivši nadzor nad kočijom i ispustivši uzde, pao i slomio vrat.

Zlosretna Ružica, zatočena u ludnici dr. Morisa, došla je na ideju kako da se iz nje izbavi, pa je uz dopuštenje dr. Morisa, koji je u tome vidio komercijalni potencijal, osnovala i počela voditi klub luđakinja-vezilja koje su dan-noć vezle ručne radove dok bi im Ružica pripovijedala razne priče, a koje radove bi ludnica potom prodavala u dućanima u gradu. Tako je usput izvezla „kao neki goblen“ koji je predstavljao paukovu mrežu i u sredini pauka, oko kojega su se mogle primijetiti i riječi: „Ja nisam luđakinja. Moj razum je potpuno bistar! Spasite me iz ove ludnice! – Ružica Diboa Treskov“, u nadi da će neka dobra duša koja kupi goblen shvatiti o čemu se radi i pokušati je izbaviti, ili barem pozvati policiju…

Lola Zvjezdović, međutim, biva kao lažna Ružica i lažna grofica sokolgradska (premda je ona zapravo Beatrica koju je Arabella Kamenička rodila u vezi sa „znamenitim“ talijanskim skladateljem Satanelijem), te se, odustavši od svega, preselila u Ameriku i zaposlila kao otpravnica vlakova na usamljenoj postaji negdje u preriji između Santa Fea i San Francisca.

Po izbavljenju iz ludnice, prava Ružica, nakon povratka iz Sibira i svoje pariške službe kod proročice Madamme Gautier (koja je zapravo Arabela) i njena prijateljica, engleska bogatašica lady Elizabeta Rovington, koju goni isti onaj doktor Moris, u međuvremenu otvorivši novu ludnicu na Long Islandu i koji zajedno s Fredom Roberom planira, po nalogu Elizabetine majke i ujaka koji žele prigrabiti njezino nasljedstvo, Elizabetu ubiti za novac, slijedom čega su namislili presresti vlak kojim će ona putovati. Doktoru Morisu, inače, nisu strana ubojstva u vlaku, jer je već i vlastitog sina, kako bi spriječio da ga razotkrije, pokušao ubiti nožem u srce u Vlaku Berlin-Pariz, preodjeven u misterioznu damu s gustim velom, no sin je ispao iz vlaka te ga je spasio rajnski seljak čija se kći Barica u nj zaljubila do ušiju, pa su se svi zajedno uputili u Ameriku.

Pri dolasku u Ameriku parobrodom Gloire de France, nakon potonuća broda u strašnoj oluji, na istoj se splavi, uz Ružicu i Elizabetu, spašavaju i doktor Moris, te stanoviti Kaim Štiglić iz Grodnog, pri čemu potonji kasnije uspijeva naći Ružici posao kod zlog mistera Arbukla, vlasnika rudnika srebra u New Mexicu. Tako počinje američki dio avanture, u kojem će Ružica dospjeti čak u indijanski logor…

„Nevino osuđena u ludnici”

I tako to ide sve dalje i dalje, likovi se nižu i sve brže i brže doživljavaju mahnite preokrete u svojim životima, iz minute u minutu, iz retka u redak bez predaha, te je čudno kako svi zajedno, skupa s autorom i čitateljem doista ne polude i ne završe u — Morisovoj ludnici! Karakterizacija likova krajnje je plošna i izuzetno jednostavna: svi su ili do pretjerane naivnosti prostušni i dobri ili pak paklenski zli, pri čemu se ovi potonji često oglašavaju „sotonskim“ smijehom provodeći svoje zle namjere nad našim herojima i heroinama. Je li takva karakterizacija likova bliska Zagorkinim junacima, koji nisu uvijek tako crno-bijeli, mijenjaju se pod utjecajem drugih, razvijaju se…
Jezik i stil također ponešto odudara od Zagorkinog, iako je jasno da je riječ o sličnom zabavno-popularnom pustolovnom romanu toga vremena. Ta imena likova (Lola od Herberta traži da je zove Lolom, a ne Ružicom za koju se predstavlja, jer da ju je Lolom zvao i njen poočim Diboa, koji, budući da je bio Francuz, nije mogao izgovoriti ime Ružica!), napola domaća – napola strana (Arabella Kamenička, Ružica Diboa itd.), napola pisana fonetski, a napola etimološki, nekad ovako, a nekad onako (Arabela/Arabella), zgodimično kraće prepričavanje što se ranije dogodilo, neposredna karakterizacija likova koje se unaprijed, već u prvim opisima lika, obilježava osobinama bez da se čitatelju prepusti da ih ocijeni („paklena žena“, „sjedobradi lopov“, „ova dva đavola u ljudskom obliku“), primitivan i gdjegdje pravopisno i/ili gramatički sumnjiv izričaj („Vi ste bila…“, „došao od nikud“), – bi li sve to izašlo iz Zagorkina pera? A tu su i neki pojmovi za koje se može opravdano sumnjati da bi ih koristila Zagorka. Jer, ipak bi ona prije uporabila cjelov namjesto poljupca, zasnovala osnovu namjesto plana ili nam poslužila zajutrak namjesto doručka…

S druge strane, bi li se sve ovo moglo objasniti činjenicom da bi, kad bi bila riječ o Zagorki, to bilo jedno od njenih najranijih djela? Postoji, naime, podatak da je djelo izdano 1904. (u Đakovu), što bi značilo da bi ga objavila tek godinu dana poslije Vladka Šaretića (1903). Slijedom toga, bi li to mogli biti neki „rani spisi“ Zagorkini, a da bi ona kasnije „izbrusila“ svoj izričaj u onaj kakvog i danas dobro poznajemo i volimo? Ali otkuda ovo djelo prepuno tih nadrealnih likova fantastičnih imena u kojem su mjesto radnje i povijesne konotacije nebitne odnosno nepostojeće?

Iako ima djela koja su kod Zagorke ponešto drukčija od ostatka njena opusa (npr. njezina romansirana autobiografija Kamen na cesti), ipak kad ona piše historijsku avanturu, onda historija tu zauzima prilično važno mjesto (neovisno o tome što joj je dodala ili kako ju je ukrasila), dok kod „Nevine u ludnici“ ima tek drugorazredan značaj: djelo se moglo dešavati bilo kada, a to što je radnja smještena upravo u dotično doba rezultat je autorova ukusa i oikusa, a ne njegove želje za romansirano bavljenje tom temom.

S druge strane, Zagorka jest objavljivala sveščiće u „Slobodnoj Dalmaciji“, koja je tiskala i ovo izdanje Nevine u ludnici na kojem nema nikakve naznake autora, a na unutrašnjoj strani „korice“ stoji tek: Roman izlazi utorkom i petkom. Izdavač i tisak Novinsko-izdavačko poduzeće „Slobodna Dalmacija“, Split. Godina 1957. Ali tih godina, čak nešto ranije, 1956., isto poduzeće tiska i vrlo sličan roman sličnog naslova: Nevino osuđena (iz 1906), gdje je kao autor naveden stanoviti V. Štral, kojeg Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu bilježi kao Viktora Štrala, a o kojem je teško iskopati ijedan redak više. Ni jote, ni title, ni kovrčice! Ništa! Doista neobično da autor knjige od 1727 stranica nije baš ništa drugo napisao, niti ga itko igdje spominje, zar ne?

Kako bilo, o tom Štralu nema apsolutno nikakvih podataka, a navodi se samo kao autor „Nevino osuđene“ u kojoj – gle, gle! – opet neki aristokrat Artur, sumnjajući u njen preljub, zasužnjuje svoju ljubljenu Rozaliju „u okrugloj sobi s kristalnim svodom i gvozdenim prozorima” u kojoj će joj ležaj, sve dok u njemu ne umre, predstavljati mrtvački kovčeg! Preljuba zbog kojeg ju Artur sumnjiči, dakako, nije bilo, ali zašto je viđena u društvu nepoznatog muškarca, ona mu ne može odati, jer bi otkrivanje te velike tajne jamačno prouzročilo njegovu, pa i njenu, smrt… I sama osnova zapleta u suštini je ista kao i kod „Nevine u ludnici“: dobri, ali u bludnju zavedeni velikaš odbacuje svoju ljubovcu radi nekog navodnog grijeha, koji u stvari predstavlja laž, obmanu i spletku neke treće osobe. I onda se na to nazida 1800 strana najnevjerojatnijih pustolovnih vratolomija.

Ako je, dakle, V. Štral pseudonim, a najvjerojatnije jest, tko se iza njega krije? I zašto nitko to djelo, toliko slično „Nevinoj u ludnici“, jezikom, pripovjednim stilom, karakterizacijom likova, pa čak i naslovom, — ne pripisuje Zagorki? Samo zato što je potpisano tim zagonetnim pseudonimom, pa se problem smatra riješenim? I zašto nitko „Nevinu u ludnici“ ne dovodi u vezu s „Nevino osuđenom“, unatoč brojnim zajedničkim elementima, nego je dovodi u vezu sa Zagorkom? Uz to, može li biti da je i V. Štral zapravo – Zagorkin pseudonim? Ona je pisala pod raznim pseudonimima (Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica i dr.), ali V. Štral jamačno nije jedan od njih… Brojne čitatelje ovih sveščića nisu pretjerano uzrujavala sva ova pitanja, oni su naprosto uživali u ovim nevjerojatnim pustolovinama.

Povijesna pozadina kao kulisa

Međutim, ono što naročito već sad upada u oči je važnost povijesne potke kod Zagorke. Povijest je u nje, iako romansirana, kadšto uljepšana i gdjegdje funkcionalno „prilagođena”, ipak uvijek veoma važan element cijele priče, dok je to kod Nevine u ludnici tek usputna stvar. I još: Zagorka je tu romansiranu povijest unijela u svoja djela ne samo kao podršku radnji, nego da i sama nešto kaže o njoj. Ona joj je, kao osviještenoj ženi, vrlo bitna. Nisu tu dvorovi, kontese i kraljice samo zbog ugođaja pri čitanju (iako ni to ne izostaje!), nego time Zagorka nešto želi reći.

U Nevinoj u ludnici, međutim, taj povijesni kontekst tek je lijepa pozadina ispred koje glavni likovi igraju svoju mahnitu igru – od prve do 1790 stranice; moglo je i bez te pozadine. U stvari, kad se djelo čita, povijesna je pozadina posve nebitna; da nema kočija i dvorova – radnja se mogla dogoditi i u neko drugo vrijeme. I nema tu hrvatskih knezova, vitezova, gričkih kula itd. Sokolgrad, kraljev dvor i druge lokacije Nevine u ludnici tek su kulise na pozornici tog djela.

Iako to nipošto ne umanjuje užitak i napetost u čitanju djela koje ne ostavlja bez daha zbog povijesne potke, nego zbog samih vratolomnih pustolovina glavnih junaka, ipak je vrijedno to posebno naglasiti, upravo zato što bi se moglo pretpostaviti da bi Zagorka takvu priču smjestila na Grič, u Budim, Beč ili slično… S druge strane, ako to ipak jest njeno djelo, isto je tako moguće da joj to u tom trenutku nije bilo važno, nego da je značaj povijesnog konteksta kao bitnog elementa u svoja djela unijela tek u kasnijoj fazi, kad je počela kopati i istraživati po mnogobrojnim arhivima. Treba, ipak, dodati da se to ukazuje kao manje vjerojatna opcija, upravo imajući u vidu značaj povijesnog (i to ponajprije u smislu nacionalnog, domoljubnog) elementa kod Zagorke.

Kako bi to napisala Zagorka?

Kakvim je jezikom i stilom napisana Nevina u ludnici? Najprije, može se zapaziti da je najvjerojatnije riječ o tipičnom fetoljnskom romanu onoga doba, prilagođenom za objavu u novinama i/ili sveščićima. Takvi romani pisani su u pravilu brzo, pa sadrže karakteristične nedosljednosti i u samoj radnji i svojevrsnu „brzopletost” u jeziku i stilu. Nevina u ludnici nije nipošto iznimka. Evo par primjera:

„Istoga dana kad su Ružicu na onaj divljački način strpali u ludnicu doktora Morisa, a grof Valter odlučio da je spasi, pa je simulirao ludilo i tako uspio u tome da bude u onu istu ludnicu dopremljen, u kojoj se nalazila i ona koju je strasno zavolio, izađe iz jedne prilično neugodne kuće predgrađa neka lijepa, vitka, mlada i nježna gospođa i zaustavi se na pragu kućnih vrata.” (Početak poglavlja Neočekivani sastanak, str. 26)

„Bijaše prošlo već 16 godina od događaja, koji smo opisali. Dvorac Sokolgrad bijaše sjajno rasvijetljen, a po raskošno uređenim sobama kretahu se, svečano odjeveni, mnoga gospoda i gospođe, dok je muzika svirala.” (Početak poglavlja Prekasno raskrinkana, str. 11)

„Da bismo razjasnili kako je došlo do toga da se Valter Hohburški ove presudne i kobne noći našao u vrtu dvorca Sokolgrada, treba da se za čas povratimo u ludnicu dr. Morisa, u onu lijepo uređenu i čistu sobu, u kojoj je Arabela držala Valtera Hohburškog u neobičnom zatvoru. (Početak poglavlja Ponovo na slobodi, str. 164)

Bi li Zagorka ovako počela svoje poglavlje? Vrlo upitno. Ili, rečenica: „Vrućim poljupcem ušutka mladi plemić obožavanu ženu”, iz prvog poglavlja Nevine u ludnici, kod Zagorke bi vjerojatno glasila ovako: „Ali je mladi plemić iznenadi, uzme u naručaj kao jastreb golubicu i u njene djevičanske usne utisne vreli cjelov.” E, to bi bila Zagorka!

Tematski zaokret

U eseju „Od feljtonskih romana i ‘sveščića’ do sapunica i Big Brothera” Krešimir Nemec ističe: „Odlučujući poticaj za pisanje romana Zagorki je dao biskup Josip Juraj Strossmayer. Uz njegovu materijalnu potporu tiskana su i raspačavana prva Zagorkina djela: kratki roman Roblje (1899) i ‘izvorna pripoviest iz zagrebačkoga života’ Vladko Šaretić (‘Obzor’1903; iste godine i kao samostalna knjiga). No za njezinu spisateljsku karijeru presudan je bio tematski zaokret. Na jednom od svojih proputovanja kroz Zagreb 1903. godine, Strossmayer je na sastanak s viđenijim intelektualcima pozvao i Zagorku i predložio joj pisanje romana s građom iz hrvatske povijesti. Naveo je i konkretan primjer građe koja čeka umjetničku obradu: vrijeme progona vještica na temelju inkvizitorskoga spisa Malleus maleficarum, strašnu epohu koju je obilježilo praznovjerje prema ženi i njezina potpuna degradacija. Po biskupovu mišljenju ta bi tema, u primjerenom narativnom obliku, mogla probuditi ponos uvrijeđene žene, utjecati na njezino osviještenje i pobuditi borbenost u njenoj duši. Zagorka je već bila vatreni borac za prava žena i Strossmayerov se prijedlog savršeno uklapao u njezine preokupacije. Stoga nije nimalo čudno što će se upravo motiv progona vještica naći u središtu njezina najpoznatijeg povijesnog romana Grička vještica.”

Značajan moment bio bi upravo taj tematski zaokret. Ako bi Nevina u ludnici bila doista Zagorkino djelo (na stranu sad sam jezik i stil koji odudara od njenog i kojeg je imala prilike kasnije usavršiti), izostanak jasnog domoljubnog, nacionalno-povijesnog konteksta kao vrlo bitnog elementa priče u Nevinoj u ludnici (povijesna pozadina ondje je samo kulisa, i još k tome nije nacionalna, a što je itekako prisutno u njenim kasnijim i poznatijim radovima) mogao bi se objasniti upravo tim „sudbonosnim” susretom sa Strossmayerom koji ju je usmjerio na pisanje romana s građom iz hrvatske povijesti…

Susret se dogodio 1903. godine, a budući da je Nevina u ludnici izdana već sljedeće godine, bilo bi (opet, ako je to uopće Zagorka) sasvim moguće da je Nevina u ludnici u vrijeme susreta sa Strossmayerom bila već u visokom stupnju dovršenosti, ako ne i dovršena, izdana 1904. godine, a onda se Zagorka okrenula istraživanju po arhivima u pripremi za Tajnu krvavog mosta… Ne tvrdimo ovdje da je bilo tako, ali prema do sada dostupnim podacima, moglo je biti tako!

Nevina u ludnici dešava se u nekoj neimenovanoj prijestolnici (te na drugim lokacijama), u vrijeme kočija, dvorova i grofova – i to je otprilike sve što se povijesne pozadine u tom djelu tiče. Radi se o posve uobičajenoj, čak tipičnoj pozornici za onodobni pustolovni roman. To, u stvari, I nije historijsko-pustolovni roman, nego više ljubavno-pustolovni. Očito je riječ o romanu koji je čitatelje nastojao privući nekim drugim elementom – u ovom slučaju izrazito fluentnom radnjom, brzom izmjenom događaja, konstantnim i uzbudljivim obratima, nevjerojatnim koincidencijama, spašavanjem u zadnji čas itd. Ta je ludnica zapravo mogla biti bilo kad i bilo gdje, očito je da je autoru (autorici?) bilo bitno držati čitatelje u napetosti, a ne se upuštati u neke povijesne opise. Ne samo da je roman u sadržajnom smislu koliko neobičan toliko i zarazan, već opčinjavaju i okolnosti, pitanja i nerazjašnjene kontroverze koja se nameću oko samog tog misterioznog djela, a bio je (svrha je postignuta!) i vrlo popularan. Na jednom od sveščića u izdanju Slobodne Dalmacije iz pedesetih godina prošlog stoljeća stoji: „Obavještavaju se revizori i čitaoci romana ‘Nevina u ludnici’, da su zalihe izašlih brojeva ovog romana potpuno iscrpljene. Također se umoljavaju čitaoci, da se izravno ne obraćaju na našu administraciju u cilju nabave pojedinog broja, jer pojedinačno narudžbe ne primamo. – Administracija.”

“Jao onome koji namjerno oči zatvori!”

Nakon već spomenutog susreta sa Strossmayerom (1903. godine, kada je Nevina u ludnici sigurno već bila ako ne dovršena, a onda barem osmišljena, jer je već 1904. objavljena), a koji joj savjetuje ne samo da piše povijesne romane, već predlaže i točno određenu temu – progon vještica (na bazi Malleus Maleficaruma ili Malja vještica, inkvizitorskog spisa s konca 15. stoljeća u kojem su popisane upute za pronalaženje i kažnjavanje „vještica”), Zagorka kao na traci izbacuje svoje romane s tom tematikom: Tajnu Krvavog mosta (1911.), Kontesu Neru (1912.) itd. Povijesna potka očito joj je bila draga, no pritom, dakako, iskoristila je prigodu i da na svoj osebujan način progovori i o općedruštvenim temama, posebice o „ženskom pitanju”. No upravo povijesnim romanima posvetila se i zato što je to bio način da izbjegne cenzorskim škarama, koje bi je sigurno oštrije dohvatile da je svoje napredne ideje izložila u romanima sa suvremenom tematikom.

Naravno, taj povijesni zaokret u povijesnu tematiku nipošto ne znači da je pisala nakon toga samo povijesne romane. Zapravo se ona sama, kažu, nikad nije predstavljala spisateljicom, već ponajprije novinarkom, a romane je pisala za narod jer je sama iz njega, kako je rekla, i ponikla. Osim novinarstvom, bavila se i drugim temama u svome književnom radu. Tako 1923. pod pseudonimom Ružica Zagorska izdaje „Pobjedu ljubavi”, a 1939. pripovijest iz društvenog života „Njegovo dijete”, koju je, kako je i naznačeno na izvornom Kuglijevom izdanju, tek priredila (po predlošku Hedwig Courths-Mahler). Tu se, dodajmo, radi o potvrđenom njezinom pseudonimu.

Dakako, pri odgonetavanju eventualne povezanosti Zagorke s Nevinom u ludnici svakako bi valjalo istražiti i njezina dva najranija djela – Roblje (1899) i Vladka Šaretića (1903). Jer, kada problematiziramo Zagorkino autorstvo nad Nevinom u ludnici na temelju jezika i stila njezinih kasnijih djela nesumnjivo upadamo u pogrešku da rane radove (ako to jest njen rani rad) prosuđujemo iz prizme kasnijih, što je loše.

Ipak, kad se Nevina u ludnici uspoređuje npr. s Gričkom vješticom ili Plamenim inkvizitorima, svakako se zapaža da je Nevina u ludnici u odnosu na ta djela jezičnostilski osjetno nedorađenije djelo. Što pak nipošto ne umanjuje njegovu moć da opsjedne čitatelja svojom nevjerojatnom radnjom!

Ima još pitanja. Slobodna Dalmacija izdavala je Nevinu u ludnici u sveščićima 1957. godine i bilo je to, kao što je već istaknuto, vrlo popularno izdanje. Govorilo se da ljudi nisu kuhali ručak dok ne bi – utorkom i petkom, kad su izlazili – pročitali novi nastavak te misteriozne napetice. Doista je neobično da su bili tako oduševljeni djelom, a da se nitko nije zamarao pitanjem tko ga je uopće napisao…

Nadalje, Nevina u ludnici je – kako smo naglasili – objavljena anonimno. Ali, kao što znamo, ranije nije bilo neobično objavljivati djela anonimno. Pa i sama je Zagorka Tajnu Krvavog mosta (1911.) objavljivala anonimno, no kad je kasnije (1928.) objavila, Plamene križare (koji su poslije, uz privolu autorice, preimenovani u Plamene inkvizitore, pod kojim naslovom ih i danas poznajemo), bila je već afirmirana autorica i potpisivala se. Stoga se nameće vrlo opravdano pitanje: ako je Zagorka autor Nevine u ludnici – zašto je, zaboga, ne bi potpisala Slobodna Dalmacija na sveščićima iz 1957. godine? Pa to bi samo pridonijelo boljoj prodaji romana!

A opet, ako se Zagorka sa Strossmayerom susrela 1903. godine, nije li zanimljiv podatak da je Nevina u ludnici izdana već sljedeće godine – i to baš u Đakovu, u kojem je u to doba Strossmayer stolovao kao biskup? Ne bismo li upravo u tom podatku mogli naći poveznicu koja spaja Zagorku i Nevinu u ludnici?

I na kraju, mnoga pitanja i dalje ostaju neodgovorena. Dok Nevina u ludnici nastavlja opsjedati čitatelje svojom nevjerojatnom radnjom, premda se radi o nedorađenijem djelu od Zagorkinih svevremenskih uspješnica, bili bismo nepošteni prema njegovu piscu, kad ne bismo spomenuli da ono sadrži i neke vrijedne, lijepe i bezvremenske misli. Evo jedne (iz poglavlja Sumnja, str. 873):

„Ima trenutaka, Valteru, kad odjednom svijetli trag prodre u tamu naše duše, koja nam je godinama sprečavala da istinu nismo mogli raspoznati. Jao onome koji takav trenutak propusti, jao onome koji namjerno oči zatvori i ne će da istinu sagleda.”