Cijeli srednji vijek bio je u znaku neznanja kojemu je ponajprije doprinosila Crkva a to je neznanje za sobom vuklo najprije strah prema svemu stranom a potom i okrutnosti i nepravdu namjenjene svakome tko se ne uklapa u vrlo ograničene svjetonazore. Upravo je to vrijeme Marija Jurić Zagorka odabrala za Plamene inkvizitore, roman koji se osim poviješću bavi i sudbinama nekoliko mladih ljudi.
Dakle, radnja Plamenih inkvizitora odvija se u 12. stoljeću. Hrvatskom vladaju kralj Stjepan V. kojeg nasljeđuje njegov sin Ladislav, posljednji Arpadović iako su ga svi zvali Kumanac zbog njegove majke Elizabete, Kumanske princeze. Sudeći po povijesnim vrelima, Ladislav je bio loš kralj a sudeći po Zagorkinom djelu uz to je bio i priglup, nasilan i zao. Osim njih, od stvarnih je ličnosti Zagorka još odabrala bana Joakima Pektara, zatim obitelji Gising, Babonić te Okićkog kneza Ivana a poslužila se i legendom o Tomi Crnome iz Lobora. U to doba, inkvizicija je na ovim prostorima gonila bogumile ili patarene, koji su se ovamo proširili iz Bosne. Ni Crkva ni plemstvo nisu bili skloni njihovoj nauci o vrijednostima ranog kršćenstva te odbacivanju kako crkvene tako i svjetovne vlasti i hijerarhije. Osim bogumila na meti inkvizitora mogao se naći svatko tko je drugačiji i nepodoban za srednjevjekovno iskrivljeno poimanje religije, morala, poštenja… Zato se iza naslova Plameni inkvizitori ne krije samo mrčna svakodnevica jednog dijela hrvatske i europske povijesti već i bezvremenska slika ljudske prirode koju je otimačev četovođa jasno razabrao: “ … Nisu to samo Konrad i Matias koji zapale žrtvi lomaču da umre, ali jao onim žrtvama koje čitav život podvrgava inkviziciji plamena pokvarena zloća – čovjeka. Ni jedna zvijer ne može biti tako zla kao u zloći ogrezli čovjek. To su najstrašniji plameni inkvizitori koji pale na svojim lomačam sve dobro i lijepo i plemenito i osjećajno i pošteno, baš sve od čega bi nam bilo dobro.”
Glavni protagonisti su, dakle, progonjeni od ljudske zloće. Dorja i Tajana su na početku dva posve različita svijeta no život će ih zbližiti. Razbojnik Tomo Crni i plemeniti vitez Sokol su na početku također sušte suprotnosti a na kraju će sjediti za istim stolom. Svi će se oni promijeniti i pobijediti plamene inkvizitore. Iako su Zagorkini glavni likovi uglavnom plemenitog roda, ona ne zaboravlja ni običnog čovjeka te mu posvećuje makar nekoliko sućutnih redaka: ” … Svi se pokoravaju. U poniznosti rođeni, u pokornosti odgojeni, prolazeći kroz život, svezani nevidljivim okovima robovanja vječitom strahu pred knezovima, pred svakim koji nosi šarenu odoru i britki mač, shrvani bacaju se oni na koljena. Ne miču se i šute stisnutih usana. Samo im se duše bude, osjećaju neku veliku, u nebo vapijući nepravdu. Taj osjećaj u zraku, gore u suncu, dolje u drveću, u zemlji, na travi na kojoj kleče, u svemu što je oko njih i u njima. A ipak šute. Strah, vječni strah roba, onijemio je kucaj njihova srca, a lomača već visoko plamsa… Kmetsko roblje zebe u vrućini od sunca i ognja. Sad, eto, palit će im od oluje preostale krovove. Oluja pada s neba, oluja ide zemljom, samo pod njome naći će mira. Pokoriti se, sagnuti glave, zahvaliti za svu tu muku života. To im jedino preostaje.” Tih par rečenica prodiru dublje od Dorjinih i Tajaninih suza, Tominog fizičkog propadanja zbog nesretne ljubavi, Sokolovih jada dok je morao zavoditi kraljicu a volio je drugu, Ivanovog razočaranja nad propalom urotom. U pozadini dviju velikih ljubavnih priča kriju se, dakle, sudbine tisuće i tisuće neznanih i beznačajnih ljudi.
Osim ljudske zloće, antijunaci Plamenih inkvizitora su posljednji Arpadovići te njihovi sljedbenici. Iako je kralj Stjepan imao čak petero djece, Zagorka se bavila samo njegovim nasljednikom, Ladislavom te mlađim sinom Andrijom kojeg su za kralja htjeli postaviti urotnici. Kraljica, rodom Kunanka, je dakako zla. Ona robuje svojoj putenosti ali je i koristi kako bi se dočepala vlasti. Iako se insinuiralo da je kraljica pohotna zbog svog Kumanskog podrijetla, mislim da je takvo stajalište ipak nepravedno jer jedna žena, makar ona bila i kraljica, ne može govoriti za čitav narod. Elizabeta je preljubnica, sebična i pokvarena nevezano nevezano o svojim precima.
Osim zle kraljice, negativci su i inkvizitori, kako hrvatski Matias tako i europski Konrad. Jedan od njih je prije svega pohlepan i proždrljiv a drugi je najobičniji psihopat koji preočito uživa u ljudskoj patnji i boli, naročito ženskoj. Tu su i naizgled plemeniti vitezovi zaduženi za zaštitu i brigu o ugroženima i nemoćnima a zapravo silovatelji i razbojnici. Iako je Crni Tomo na početku očigledni lupež, čak je i za svojih neslavnih dana bio daleko pošteniji od većine uglednih i cijenjenih zajedno. On će s vremenom postajati još bolji a njegov napredak nadilazi i stranice Zagorkine knjige jer, kako stoji u jednoj zabilješki :”U starim pismima, u raznim darovnocama, zabilježeno je da je Tomo Crni (latinski”niger”) bio kasnije branitelj hrvatskog zagorskog plemstva i naroda od razbojnika i primio za to darove u posjedima, a Lobor-grad je ubrojen u red časnih plemićkih dvorova. Jedan Tomin unuk postao je gradski predstavnik, drugi dostojanstvenik na dvoru. Obitelj je poslije stekla veliki ugled.” U duhu toga, dijelim Dorjininu želju da “Možda će u budućnosti sunce bolje osvjetljavati pravu istinu i ljudma rasvijetliti naše današnje zablude.”
Nije novost da se Zagorkini romani čitaju u jednom dahu. Ona je usredotočena na pripovijedanje, kod nje nema previše opisa, ona voli dijaloge. Zagorki ne nedostaje ni događaja, ni uzbuđenja a čini se ni mašte. I u Plamenim inkvizitorima čitateljima je ponudila svoje prepoznatljivo domoljublje, pomalo tipične likove junaka i antijunaka te nezaobilazan sretan kraj.
Zagorkin kutak 