Evica Gubčeva, pučka drama u 5 činova, premijerno prikazana 18. ožujka 1905. godine. Inače, prvi Zagorkin scenski pokušaj većeg opsega. Nastala je kada je Zagorka bila u zatvoru, kao zamjenica glavnog urednika Obzora pod sumnjom za djelo “protiv države“. Zagrebački cenzor ju je odmah zabranio i nikada nije bila tiskana. Međutim, Dalmacija koja nije bila pod Khuenovom vlašću prima ovaj tekst raširenih ruku i predstave se izvode u Splitu, Dubrovniku i drugim mjestima.
U Evici, Zagorka iznosi na pozornicu osobne primisli iz pomalo “legendarnoga razdoblja seljačke puntarije stubičke u kojoj je podosta zanemarila povijesnu vjerodostojnost i poslužila se sentimentalnom odvojkom ove teme, uzimajući kao protagonisticu svojoj drami Gupčevu navodnu vjerenicu Evicu. Svojim pristupom historijskom zbivanju, donosi na pozornicu niz detalja i prizora koji sa činjenicama ne stoje ni u kakvoj vezi, ali uokvireni spretno u općepoznata zbivanja, dobivaju obličja istinitosti i prihvatljivosti. Uz to, u dramaturšku strukturu ulazi niz anahronizama, političkih parola i gotovo izazovnih proturežimskih povika, koji , naravno, u onom trenutku, ako uspiju doći pred gledatelje, izazivaju burni pljesak.
Pogledamo li primjerak Evice Gubčeve što se čuva na istom mjestu s ostalim Zagorkinim tekstovima, opažamo da je pun crvene cenzorske tinte, koja je spriječila da na pozornicu dođe niz oštrih aluzija na bečki dvor, feudalce, crkvu. Patriotske parole su takve da tek prividno pripadaju srednjem vijeku, a u stvari se odnose na Khuenov režim u tadašnjoj Hrvatskoj… Povijest se pretvarala u svojevrsnu mitsku nacionalnu građu, koju je pučki dramatičar oblikovao i prema osobnim predispozicijama, ali i prema trenutačnim političkim prilikama. U Khuenovoj Hrvatskoj povijest je jedina omogućavala da se, makar i na nekim njenim netočnostima, sagradi drama puna aktualnih primisli i žestokih proturežimskih povika.
Zagorkina Evica Gubčeva još je jedan izraziti primjer sentimentalne povijesne tragedije, koja povijesnu istinu varira do sasvim proizvoljnih tumačenja, ali ostajući većim dijelom usidrena u parametrima historijske činjenice pretvorene u legendu, poigrava se osobama i događajima na takav način da gledateljstvu prilazi uz buđenje onih instinkata što izazivaju suze i prikrivene političke oporbene misli, koje zbog časovitih zbivanja ne mogu postati stvarni javni nastupi. Evica Gubčeva tematski je Zagorkin prijelaz na povijesnu dramu, koja je u svim pokušajima nosila obilježja pučkog oblikovanja i teme i dramaturške strukture, miješajući sentimentalno s ozbiljnim, draškajući općinstvo senzacijom, ali nastojeći uvijek podvlačiti i nacionalnu sastavnicu cjelokupnog zbivanja na sceni.” (N.B.)
Časopis Obzor je o drami napisao: “Kao narodni, tendenciozni komad obiluje mnogim odlikama koje će joj sigurno pribaviti stalno mjesto ne samo na zagrebačkom repertoaru, no i na repertoaru svih putujućih diletantskih družina... To su komadi koji će zanositi zadugo i dugo vremena žarka mladenačka srca, a za izdajice i ravnodušne bit će grozan memento.“ 
U povodu ovoga kazališno-političkog događaja, autorica prima čestitke zagrebačke i dalmatinske mladeži, a čestita joj i Strossmayer, Kranjčević, Supilo te književnici kao Ksaver Šandor Đalski i Milan Begović. A kad je nakon pola godine Evica Gupčeva osvanula na daskama Hrvatskog zemaljskog kazališta, studenti donose na pozornicu diplomu Naprednjačke čitaonice koju predaju Zagorki za njezino patriotsko djelovanje.
Zagorkin kutak 